Turoban i mudar

Malo je izvođača koji su veći dio svoga glazbenog stvaralaštva bili u komercijalnoj i umjetničkoj sjeni. Komercijalni izvođači najčešće nisu umjetnici, a umjetnici najčešće nisu komercijalci. Jedan je čovjek ipak okusio hlad obje sjene: John Mellencamp.

Tijekom karijere John Mellencamp morao se izboriti za dvije stvari, a ako je išta mogao dodatno zakomplicirati, svakako je to učinio. Prva stvar bila je povratak i mogućnost stvaranja pod vlastitim imenom, kako bi relativno neslavni ‘Johnny Cougar’, Springsteenov klon iz kasnih 1970-ih, opravdano potonuo u zaborav.

Druga stvar bila je prepoznavanje njegovog stvaralaštva kao kvalitetnog: tek sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća njegova kombinacija rocka Brucea Springsteena, Toma Pettya i Boba Segera dobila je prepoznatljive obrise pa mu se davna želja komentatora socijalnih zbivanja ostvarila albumom “Scarecrow”.

Uslijedila su lutanja, oscilacije entuzijazma, izleti u slikarske i glumačke vode, no s vremenom John Mellencamp postao je jedan od glazbenih uzora bendovima kao što su, primjerice, Buffalo Tom i Counting Crows.

U siječnju ove godine, objavljen je “Freedom’s Road”, pjesma “Our Country” uspješno je iskorištena u reklami za kamione, a zahvaljujući njoj, Mellencamp se prvi puta nakon osam godina vratio na top-ljestvice (koliko se kamiona prodalo zahvaljujući pjesmi nije poznato).

Istu je pjesmu, uz “Pink Houses”, koristio i predsjednički kandidat John McCain tijekom svojih predizbornih skupova, sve dok ga Mellencamp nije zamolio da to više ne čini.

Nema veze što je glazbenik priklonjen demokratima, jer novi album “Life, Death, Love and Freedom” nema ništa što bi republikanci našli zanimljivo za svoju kampanju (da se ne ponovi blamaža Ronalda Reagana koji je htio koristiti Springsteenovu “Born in the USA”).

Udruživši se s legendarnim T-Bone Burnettom, Mellencamp je stvorio jedan posve novi zvuk: impresivno folk i country-blues ostvarenje ne sadrži niti jedan zarazni riff, prepoznatljivu himničnu melodiju, već teške i tihe, turobne pjesme o starenju, obolijevanju, usamljenosti, pesimizmu i smrti.

Teško je na albumu pronaći barem jednu svijetlu točku. Refreni poput “Life is short, even in its longest days” provlače se kroz svih 13 pjesama podsjećajući na uratke s prvih pet albuma Boba Dylana (“If I Die Sudden” puno duguje pjesmi “In My Time of Dyin'”). No ipak postoji velika razlika između njih dvojice.

Mellencampu je 56 godina, preživio je jedan srčani udar i ono što pjeva, samo na prvi pogled ne pjeva općenito, već o sebi, o svojoj smrtnosti, o svojoj bezglavoj i uludo potrošenoj mladosti, svim obećanjima koje je zapostavio, prekršio ili nije ostvario.

Godine i iskustvo donijele su mu jedan odmak i mudrost o temama koje tada balavi Dylan nije mogao subjektivno doživjeti (sve je nadoknadio svojim posljednjim albumima i Mellencamp u usporedbi s današnjim Dylanom nema što tražiti, premda je otprilike u istim godinama kada je Dylan isporučio “Time Out of Mind”).

Nekada davno, Mellencamp se nije zamarao ovim razmišljanjima, njegova najpoznatija pjesma “Jack & Diane” kaže kako život ide dalje, čak i kada ponestane oduševljenja, no sve se mijenja.

Sam naslov albuma potrebno je shvatiti ironično i tek tada ćete početi uviđati njegovu istinsku ljepotu: nije on samo Mellencampov već sveamerički, njegova su razmišljanja ujedno i njihova podsvjesna; nije depresivan, već zastrašujuće realističan. Na ovom se albumu Mellencamp prihvatio uloge staroga bluesmana koji je vidio previše i zna kamo sve vodi.

Zasigurno neće tako skoro ponovno na top ljestvice, no “Life Death Love and Freedom” premda govori o smrti, Johna Mellencampa čini živim više nego ikada prije.

(s tehničke strane, treba spomenuti jedan novi audio format – CODE. Uz album osim CD-a dolazi i DVD s istim pjesmama snimljenima navedenom tehnologijom koja – kako kažu – ne gubi ništa od kvalitete originalnih studijskih snimaka.)