Tri poglavlja virtuoznosti

Kojim imenom nazvati odluku jednog od naših najboljih gitarista o objavljivanju novog, trostrukog albuma (u prodaji po cijeni jednostrukog) u državi gdje općenito malo tko mari za kvalitetnu domaću glazbu, a kamoli za album većim dijelom sklopljen od samih instrumentala?

“Trilogy” četvrti je album u karijeri Damira Halilića – Hala, koji je, nažalost, kao autor i gitarist ipak više cijenjen u inozemstvu, nego u Lijepoj našoj. Vijesti o njegovim uspjesima i mnogobrojnim suradnjama s eminentnim svjetskim glazbenicima u našoj sredini proći će uglavnom nezapaženo, eventualno ćete ih moći pročitati kao tek par crtica pri dnu novinskih stranica vezanih za kulturu.

Međutim, Hal je virtuoz finger-picking stila, uvijek sposoban iznenaditi s nekim novim tehničkim rješenjima prilikom svirke, izvrsno poznaje gitarske tehnike i žanrove, baš kao i domaći folklor. Isto tako sposoban je pomaknuti granice skladanja i aranžiranja skladbi za gitaru, neovisno gura li se gitara kao solo instrument, ili kao instrument u ravnopravnom glazbenom ‘nadmetanju’ s ostalim instrumentima.

“Trilogy” je posve svjetski, gotovo globtroterski album: sniman je u Nashvilleu, Rimu, Londonu i Zagrebu uz sudjelovanje sve samih svjetski poznatih i priznatih glazbenih veličina (Jim Horn, John Jorgenson, Glen Caruba, Suzy Bogguss i mnogi, mnogi drugi čije bi nabrajanje i glazbeni utjecaj i suradnje trajali dugo u noć), da ne zaboravim i uvijek prisutnu Meri Trošelj, a sve kako bi kao finalni proizvod dobili jedinstveno iskustvo s tri žanrovski različita diska s autorskom glazbom.

Prvi disk rezerviran je (uvjetno rečeno) za skladbe klasičnog pop-rocka, countryja i bluesa, ali da ne bude sve predvidivo, naći će se ovdje i pokoje primjese jazza: pjesme “I Won’t Be Back No More“, “Tonight We Dance“, “Something Wrong“, “Crazy Day“, “Roseless Road“, kao i “Tonight We Dance” (s fantastičnom Suzzy Bogguss) i “Crossroads” (tribute za Roberta Johnsona) ne samo da izvanredno uvode slušatelja u čaroban svijet trilogije, već bi poneke pjesme s prvog diska mogle i komercijalno zasjati, no najveća prepreka bit će im minutaža – naime, samo pet pjesama traje ispod pet minuta.

Drugi disk ‘smiruje’ trilogiju i na njemu imamo priliku poslušati samo jednu gitaru prebiranu Halovim prstima, uz tek poneku intervenciju perkusija i vokala. Igranje s etno elementima (“Na brigu kuća mala“), koketiranje s irskim i hrvatskim folklorom (“The Fairy Gloom“), no istovremeno poznavanje i makedonske glazbene tradicije neće vas ostaviti ravnodušnim.

Da stvar bude još bolja, tehnika snimanja odigrala je ovdje veliku ulogu. Double-recording stvorio je prekrasnu zvučnu sliku uz koju se možete samo opustiti, sklopiti oči i sanjariti. Na ovom disku nalazi se i pjesma “At Court” s albuma “Infinity” gdje je odsvirana na devetožičanoj gitari, no ovdje je obrađena sa šestožičanom.

Uho nenaučeno na fusion glazbu teško da će moći ‘progurati’ kroz treći disk od početka do kraja. Svoju dozu ‘shizofrenije’ Hal je posve odradio na posljednjem disku trilogije. Neke pjesme su slušljive i običnim smrtnicima, neke sadrže prezahtjevne, teško probavljive i na tren prezamorne aranžmane, neke se vežu na latino ritam, ali Hal i ekipa koja je s njim radila na ovom disku, svakako je skladbe žanrovski podigla jednu stepenicu više.

U svakom slučaju, “Trilogy” je neobično zamišljen album, vrhunski produciran i odsviran, album čija koncepcija iskače iz klišeiziranih domaćih izdanja, jedino ostaje pitanje koliko je ovakav projekt isplativ (i pritom ne mislim novčano) u našim prilikama, te hoće li Hal napokon i u svojoj vlastitoj zemlji biti prepoznat kao veliki glazbenik, što on, bez ikakve sumnje, neupitno i jest.