Trese, lupa, udara…

Liverpulski sastav nazvan po australskoj endemičnoj vrsti tobolčara na svom drugom dugosvirajućem projektu ne radi endemičnu muziku.

Naprotiv, to je himničan, melodičan i bučan elektro-pop koji je prošao manufakture producenata Jacknife Leeja i Erica Valentinea, njeguje cockney izgovor, a synthove nose u srcu. Ima i gitara, ali one zvuče kao synthovi. Ritmovi su energični, propulzivni, pravi dancerski, kakvih se ne bi sramio niti Sandi u svojoj dance fazi. “Party till ya puke” bio je stari poklič u dekadentnim rockerskim sedamdesetima, a čini se da se svidio članovima grupe koji su tako dosljedno oblikovali zvuk na snimanju ove ploče.“This Modern Glitch” je ekstrovertiran, pun zvučnih šljokica i usmjeren prema dobroj zabavi i plesu. Sadrži nekoliko potencijalnih hitova, a “Techno Fan” čak se probila kao tema za jednu reklamu za neku avio-firmu, i to je otprilike krajnji domet ovih deset pjesama, da svoj život nađu kao primijenjena muzika sa zadatkom. Recimo, “Tokyo” i uvodna “Our Perfect Disease” bi više nego solidno mogle slijediti “Techno Fana”.

Zanatski je to savršen album, stvari su rađene s ciljem da zabave ljude na nekom tulumu i u tome uglavnom uspijevaju, premda malo dubine ne bi škodilo. Tijekom preslušavanja stječe se dojam da Wombatsi imaju malo trikova u rukavu: nije da ne pokušavaju obogatiti svoje zvukovlje, no to im uspijeva s ograničenim efektom.

Bolji trenuci “This Modern Glitcha” onoliko su dobri koliko su slabiji trenuci loši, što u globalu daje prosječnu ploču koja će imati svoj život na svim žurkama koje su tematski usmjerene na zvuk synth-popa, osamdesetih ili kad DJ-u na takvom tulumu ponestane CD-a remiksa Franz Ferdinanda.