Trenutačno najbolji u svojoj klasi

Kad svoj debi album “O”, objavljen 2003., uspijete prodati u impozantnih dva milijuna primjeraka, kad vas ugledni svjetski kritičari proglašavaju najboljim debitantom (možda i svih vremena), a ukoliko ste imalo upoznati s prokletstvom drugog albuma koje prati svakog izvođača, posljednja stvar koju želite napraviti jest vlastitom drugom albumu pristupiti na krajnje neozbiljan način. Srećom, Damien Rice zna pravila igre.

“O” je sjajan, prekrasan album koji je na nadasve neobičan način uzdigao Ricea iznad svih sličnih folk-pop izvođača akustičnog stila: pronicljivi, zanimljivi i savršeno inteligentni stihovi uz utišane, na trenutke čak jedva čujne, gitare i gudače instrumente, predstavili su ga kao iznimno senzibilnog autora koji uspijeva ne biti patetičan, što je već samo po sebi vrijedno spomena.

No, samim tim Rice je sam sebi, sad svjesno ili nesvjesno, postavio ljestvicu ipak malčice previsoko. To je loša strana priče. Dobra strana je što ne skače ispod ljestvice, već ju svaki put ruši. Stječe se dojam kako je i sam Rice posve svjestan tereta kojeg nosi s prvijenca, kako se trudi pobjeći od te prošlosti koja ga prati, ne želeći da ga pamte samo po albumu zasutog lovorikama, a kao rezultat njegova bijega neki dijelovi “9” zvuče isforsirano.

Međutim, daleko od toga da je “9” loš album, naprotiv. Album je fantastičan, no ono što će svakog upoznatog s Riceovim stvaralaštvom zasmetati jest iduće: svojim prvim albumom pokazao je koliko se potencijala u njemu krije, kolike je priče još sposoban ispričati, kroz kolika emotivna stanja provesti slušatelja, no na “9” nije iskoristio ništa od navedenog u potpunosti i stoga je razočarenje za svakoga tko zna (ili pretpostavlja) što je Rice uistinu sposoban isporučiti.

Stara prijateljica Lisa Hannigan i ovdje je sveprisutna začinjavajući većinu pjesama na sebi svojstven, nenametljiv, ali specifično uvjerljiv način, neovisno pjeva li o čitavom spektru osjećaja, od apatije (ako je apatija osjećaj uopće), do ljutnje.

Usudio bih se reći kako bez nje, Damien Rice ne bi zvučao onako kako zvuči. Svjestan je toga i on, stoga ne čudi što je otvaranje i zatvaranje albuma prepustio njoj: Lisin vokal prvi je u prvoj “9 Crimes” i posljednji u posljednjoj “Sleep Don’t Weep”, koja je sama po sebi iznimno zanimljiv i hrabar uradak.

Naime, “Sleep Don’t Weep” traje fascinantne 22 minute, ali sama skladba traje jedva pet. Svo ostalo vrijeme svira jedan od najčudnijih i najzanimljivijih instrumenata na svijetu: tibetanska zdjela. Instrument u obliku zdjele gdje se zvuk proizvodi trljanjem malenog batića po njezinom rubu. Kažu da je od deset vrsta metala prave lamaistički svećenici koji jedini znaju tajni recept proizvodnje star gotovo pet tisuća godina. Njezin zvuk povezuje Zemlju sa Svemirom, ima ljekovita svojstva, a u prostoru ostaje godinu dana. Sad, hoćete li moći zaspati uz taj specifičan dugotrajni ton, ne znam…

Između prve i posljednje skladbe proći će još osam pjesama koje će, osim par izuzetaka koje valja posebno spomenuti – “The Animals Have Gone“, “Rootless Tree” (s najiskrenijim ljubavnim refrenom uopće – “Fuck You! Fuck You!“) – ostati u sjećanju tek kao samo lijepe melodije (poneke s apsolutno trivijalnim stihovima), nažalost ništa više. Veseli uporaba nekih novih instrumenata: uz standardne tihe akustične gitare i gudačku sekciju, instrumentariju se pridružio klavir, ali i električna gitara ispravno iskorištena u grunge uratku “Me, My Yoke And I“.

Svaka glazbena generacija ima svog kantautora, a Damien Rice nastavljač je te tradicije. Za klasu je ispred svih njemu sličnih, jer doista nitko poput njega ne umije i nije sposoban baratati emocijama – bilo u stihovima i/ili melodiji – čvrsto uvjeravajući slušatelja kako je svaku pjesmu doživio na vlastitoj koži.

Jedino tko je bolji od Damiena Ricea iz 2006. jest Damien Rice iz 2003., i premda “9” danas “šije” sve konkurentne albume u svakom pogledu, ipak gubi bitku s tri godine starijim “O”.