Treći početak Tristanie

Iza Tristanie, jednog od najpopularnijih norveških sastava, poglavito krajem devedesetih, kojoj mnogi ‘tepaju’ da je jedan od pionira gothic-doom metala, izuzetno je turbulentno razdoblje, dugo otprilike tri godine.

Naime, nakon posljednjeg albuma “Illumination” došlo je do gotovo potpune rekonstrukcije postave, pa je tako otišla originalna pjevačica Vibeke Stene, dva člana koja su u bendu, kao i ona, od godine osnutka, 1997., basist Rune Řsterhus i bubnjar Kenneth Olsson, zatim clean vokalist Ostens Bergoy, koji je u bendu proveo punih devet godina, te gitarist Svein Terje Solvang koji je bio članom tri godine.

Svaki od njih napuštao je bend u jednoj godini, od 2007. do 2010., pa je u tim okolnostima bilo i više nego teško raditi na novim materijalima, bez obzira što je odlazak jednih bio praćen dolaskom drugih glazbenika. Tako je prva, sa Sardinije, stigla pjevačica Mariangela Demurtas, pa onda gitarist Gyri Smordal Losnegaard, basist Ole Vistnes, bubnjar Tarald Lie, i u konačnici pjevač Kjetil Nordhus.

Sve redom ekipa koja je, uz izuzetak Mariangele, bila u svojstvu session muzičara u spomenute tri godine. Ipak, koliko god da je to bilo dobro, s druge je strane bilo i rizično, izazovno, jer ona, uključujući i ‘starosjedioce’ Andersa Hoyvika Hidlea (gitare) i Einar Moen (klavijature), nikada nije zajedno radila na studijskom ostvarenju.

Te brojne izmjene, uključujući i diskografski ‘povratak kući’, u Napalm Records, donijele su sa sobom svojevrsni, treći početak Tristanie. Prvi je bio kada su krenuli, drugi nakon odlaska Mortena Velanda, kojeg još i dan-danas fanovi benda ne mogu prežaliti, a treći je sada ovaj, prvi album bez Vibeke. Ipak, one nisu Tristaniu toliko stilski promijenile kao formacijski.

Naravno, izuzevši prva dva, koji su definirali kako sound ovog, tako i mnogih drugih bendova, to treba priznati. Mada, treba isto tako reći da je “Rubicon” bolji album od prethodnika, koji je djelovao nekako ‘istrošeno’. Ne mislim da je ovaj previše svjež, nešto posebno inovativan ili originalan, ali djeluje nekako staloženije, razrađenije, odmjerenije, nije ona moderna gothic ‘špranca’ koja se sve više bazira na ženskim vokalima i heavy rock ritmovima s puno melodija i mračne atmosfere.

Ključno oslanjanje na balansiranje težih gitara, melodioznosti, mješovitih vokalnih interpretacija i orkestralija, s poprilično izraženom sumornom ‘zbiljom’, i ovdje je nešto što se moralo dobro napraviti i što spada u stvari koje se ne mogu mijenjati. Štoviše, uz nekoliko ‘hitohimničnih’ naslova, većina ih ima teže, tromije i sporije doom elemente, i zahtjevniji su za slušanje.

Zanimljivo je također da je nakon jedne s opernim karakteristikama stigla pjevačica koja nema tako nešto, već joj se pjevanje bazira na altističkim izražavanjima. Doduše, s nedostatkom ‘hladne dominacije’ u izražavanjima, ali nekako s više sjete i topline u glasu, te potpune spremnosti na vokalne suradnje s muškim kolegama koje, bilo u čistim, baritonskim, bilo u dubokim, growl izražavanjima, djeluju doista usklađeno. Ali da bi mogli biti ogledni primjerak, to baš i ne, no dojam da su tri vokala, bilo u solo, bilo u skupnim izvedbama, ovdje lijepo složeni, dosta je pozitivan.

Jedna od stvari koje su postale pravilo u gothic populaciji, umetanje pop ritmova, i ovdje je nazočna, no ne bi se moglo reći da se previše ističe, da ga ima previše, ali da se moglo i bez toga, moglo se. Zanimljivo je čuti i suprotnosti u ‘čistim’ i snažnim gitarističkim riffovima, s onim sporijim i blažim, pa klavijaturističke izvedbe koje se u nekim dijelovima ‘stapaju’ u orkestralije.

Jako puno ima violinskih sekcija (Pete Johansen, ‘stari’ suradnik) koje dodatno naglašavaju tmurno-darkersku atmosferu, a gdje njima to možda i ne uspije do kraja, priključuju se akustične gitare, kojima dajem primjedbu na neka pretiha izražavanja.

Najpamtljivjia i najhitoidnija pjesma, s najkontinuiranijim melodioznim izražavanjima po svim presjecima, posebno, za uho, ljepljivim klavijaturističkim linijama, ali i zavidnom količinom energičnosti je “Year Of The Rat”, samim tim i logičan izbor kako za prvu poziciju na albumu, tako i za pjesmu kojom je svojevremeno najavljen.

“Patriot Games” počinje gotovo kao Roxette, a u većem je dijelu otpjevana muškim vokalima (sa ženskim ‘priljepcima’), ponekad malo podsjeti na Tiamat, s prvim značajnjim blastbeatanjem, te završnom modernijom rock-metal koncepcijom. Tipičniji gothic-doom naslovi su “Protection“, te strukturalno nešto raskošnija, ali pesimistična do bola, “The Passing” koju iz mraka malo ‘izvlače’ folky akustike i snažniji središnji riffovi, a nanovo ‘pokapaju’ violinski solo-dijelovi.

Možda najtužnija pjesma je “Amnesia“, s najvećim udjelom violina, akustika i basa, ali i povremenim glasnijim gitarističkim ‘izletima’. “Exil” je jedna od pjesama koja u svojoj strukturi, u početnom dijelu, sadrži synth dijelove, no nakon bržeg pop početka, nastavak donosi srednji i sporiji ritam, sa ‘skromnijim’ gitarama i konstantnom izmjenom muško/ženskog pjevanja.

Gothic-pop početak pjesme “Vulture” dao je nasluti da će biti zanimljivija, barem dinamičnija, no u nastavku se pretvorila u možda i najdosadniju na albumu. Odjavna “Illumination” traje nešto preko osam minuta, s poperskim stilom pjevanja na početku, izmjenama Tiamatovske kaotičnosti i mirnoće, sa sasvim solidnim ubrzavanjima i ražešćivanjima u vokalno-instrumnetalnim sekcijama privodi kraju jedan sasvim dobar album.

Kojemu je manji nedostatak kontinuiteta dobrih pjesma, jer kad nakon tri dobre ‘naleti’ jedna manje ili uopće nedobra, postoji opasnost od odustajanja. No sve u svemu, ipak je veći broj dobrih pjesama, pomno izrađenih, i mislim da “Rubicon” spada u red boljih albuma koje je Tristania napravila zadnjih desetak godina.

Naravno, ne nužno shvatiti kao pokušaj povratka korijenima ili izvornom soundu, ali svakako nešto što vrijedi čuti. Čak bih spektar potencijalnog slušateljstva proširio na fanove melodičnije varijante gothic-dooma, ne samo na populaciju fanova Tristanie.