Treća meta(l)morfoza

Nakon što je albumom “Nordlys” (2008.) pokazao svoj potencijal, Midnattsol donosi novu dozu, kako sami vole reći, nordic folk metala u vidu trećeg im albuma “The Metamorphosis Melody”.

Uz mnoge specifičnosti, jedna je i ta da je sve tekstove, i ovaj put, napisala Carmen Elise Espenaes, sestra poznatije Liv Kristine, ex-Theatre of Tragedy, sada u Leaves’ Eyes, benda koji je istog datuma objavio svoj novi album, no o njemu nekom drugom prigodom.

Najveći dio, najveći teret, ponijele su gitare, koje su bogato, glasno i energično ukrasile svaku pjesmu, i nešto tamniji vokal koji je s lakoćom iznio sve dionice, sigurno odradio tehnički teže dijelove (npr. ‘skokove’ s visokih na niske tonove) i dobro interpretirao svaku pjesmu. Zamjerke idu na produkciju, koja je loše napravila upravo odnos između te dvije uloge, tako da je na nekim pjesmama gitara preglasna, a vokal kao glavni lik ostaje u pozadini, te ostaje mutan i time nerazgovijetan, odnosno tekst je nerazumljiv (“A Poet’s Prayer“).

Cijeli album dosta je pokretan, ima svoju konstantu, a tome je dobrim dijelom pridonijela gitara koja stalno nešto prebire, i u svakoj pjesmu, uz vokal, pokušava podnijeti najveći dio tereta. Kroz nekoliko pjesama može se primijetiti poigravanje dinamikom (brzo-sporo) kao npr. u “Spellbound“, gdje se dobro uklopio bubnjar s duplom pedalom.

To se također može osjetiti u “The Tide” koja ima nešto mirniji uvod uz gitaru i violine, koje su u njenom bržem dijelu pridonijele na dramatici svojim čvrstim i oštrim sviranjem. Album otvara kratki instrumental “Alva”, koji kao da lagano uvodi u avanturu, epsku priču, prije nego li Alex Kautz ‘napadne’ sa snažnim gitarama, i sa istom idejom nastavi kroz naslovnu pjesmu “The Metamorphosis Melody“.

Ima pjesama u kojima gitara zvuči ‘maidenovski’ (“The Tide”), posebice kada je u prvom planu kroz razne uvode ili solaže, a dijelovima pojedinih naslova tehnikom sviranja podsjeća i na Satriania (“A Poet’s Prayer”, “Kong Valemons Kamp”). “Kong Valemons Kamp” pjesma je nešto bržeg ritma, gdje se također poigralo dinamikom, a unatoč kontrastu nešto težih gitara i ‘laganog’ vokala koji kao da lebdi, dobila se catchy melodija koja ostavlja dojam da je priča koja se proteže kroz album na vrhuncu.

Iza nje, kao zatišje, dolazi balada “Goodbye“, u stilu Blackmore’s Night uz gitaru i vokal, koji je odlično interpretirao priču, tekst je dobro prenesen i gotovo da se može osjetiti taj bolni rastanak o kojem Carmen pjeva, a akustična gitara sve je to lijepo popratila. Zanimljiv početak može se uočiti na “Motets Makt“, koju kroz nekoliko tonova agresivno otvaraju gudači, što strukturno dosta podsjeća na neko klasično djelo (Beethoven), a gitare se oštro nadovezuju dok nas Carmen uvodi u još jednu priču.

Album završava pjesmom “My Re-Creation” koja brzo ulazi u uho, jako je tečna, ali jednako tako daje naslutiti da se doista nalazi na samom kraju priče. Priče koja u sebi nosi lijepe pričice, dobru harmoniju, kojoj, istina, možda nedostaje oštrijih obrata, ali vjerujem da to neće bitno utjecati na slušatelje, ljubitelje gothic metala. Pogotovo njegove skandinavske verzije.

Teskt: Helena Bučko