Traži se retrospektiva…

Grupa E.N.I. je najbolji primjer koliko su stereotipi jaki i koliko je nezgodno otarasiti ih se jednom kad ih stekneš. Naime, teško je početi priču o grupi E.N.I. bez da se spomenu dva benda, jedan grad i pogrdno ime za određeni dio tijela.

U njihovoj ranijoj fazi E.N.I.-ce su smatrane mlađim sestrama grupe Divas: obje su se grupe okupile iz većeg djevojačkog zbora, još u tinejdžerskim godinama, obje su bile usmjerene tinejdžerskoj publici, ako hoćete da krenemo u tešku triviju, obje su imale curu koja studira psihologiju, obje su kao temu prvog singla odabrale poziv na seks.

Kod Divasica je to bio antologijski “Sexy Cool” (koji je neke zlobnike podsjećao na pjesmu grupe TLC “Crazy Sexy Cool”), dok su E.N.I.-ce imale međunarodnu premijeru na Eurosongu 1997. s pjesmom “Probudi me“.

Potom su E.N.I.-ce snimile prvi, a zatim i drugi album, zatim dostojanstveno nestale na pet godina (treba završiti faks nekad, jel’ tako?), da bi se pojavile 2003. s albumom obrada “Da Capo”, koji je promoviran singlovima “Rijetko te viđam sa djevojkama” i “Mara Pogibejčić“, koja je plod suradnje sa sugrađanima, Riječanima, grupom Let3. Utjecaj te grupe vidljiv je u promjeni imidža i umjetničkih stremljenja: iz nekadašnjeg tinejdžerskog funky popa više se ide u vode art rocka, novog vala i campa.

Još mi predstoji da kažem koji je to pogrdan naziv za jedan organ, ali mislim da je mozak većine čitatelja dovoljno pokvaren, pa su se dosjetili. U slučaju da to nije tako, cure su to objasnile u naslovu intervjua za Muzika.hr, tako da to više neću spominjati.

Ono što ću spomenuti jest suradnja s Vladom Simčićem-Vavom, gitaristom nikad prežaljenog benda Laufer, što djeluje kao katalizator u vode art rocka. Jedino što ostavlja neugodan dojam je da tete iz E.N.I. na momente zvuče kao da imitiraju Vavinog nekadašnjeg kolegu Damira Urbana, što u iskompleksiranom načinu razmišljanja bijednika koji pljuje po tuđim radovima jer ne stvara svoje, dovodi do zaključka da je Vava dao pjesmu Urbanu koji je rekao: ‘Nou vej’, te je stoga Vava rekao: ‘Dobro. Zapamtit ćeš ti mene. Dat ću to nekom tko ima ljepšu frizuru. Pa ćemo vidjeti čija majka crno runo prede’.

“The Best Of” je album kojim E.N.I. kupuju vrijeme da se cure lijepih glasića zbroje što će i kako će dalje. I do sada nisu baš znale, tako da je u petnaestak godina postojanja za njima tek četiri albuma žgoljavog autorskog dosega, a krpalo se i obradama. A još se stignu i raspasti. Rekli bi cinici. Uostalom, ni Joe Cocker se nije pretrgavao pisati svoje pjesme pa ima pristojnu karijeru.

Zapravo je obrnuto, “The Best Of” pokazuje koliko se može izvući iz njihova četiri albuma: jako puno. I raspored pjesama (koji nije kronološki) igra za njih. Vozi se po različitim pravcima i kolosijecima, sve skupa izgleda dojam da različitost veseli, čime ova kompilacija ostvaruje svoj cilj: ostavlja dojam da je riječ o bendu koji posjeduje mnogo impresivniju diskografiju no što je stvarno ima i definitivno posjeduje moć da potakne slušatelja u potragu za originalnim albumima.

Za one koji imaju sva četiri CD-a grupe E.N.I., tu su četiri nova razloga da se posjeduje i kompilacija: jedan je njihov aktualni singl, “Polaroid“, a drugi je pjesma “Crna kutija“, obje je napisao Vava. Treća je pjesma s Festivala dalmatinske šansone, autorska “Tko zna“, a četvrta “Sve je tvoje” je skinuta s albuma Zorana Predina “Za šaku ljubavi“.

Međutim, vjerojatnije je da će takvi opsovati, i uz izjavu: ‘Ne dam 100 Kn za četiri pjesme’ bijesno otići na Soulseek, skinuti ih s neta, zakidajući grupu za autorska i sva ostala moguća prava. Tako to ide. Oprostio mi Bog, mogle bi i E.N.I.