Tragovima Pink Floyda

I dok već godinama svi nestrpljivo čekamo ponovno okupljanje jedinstavnih Pink Floyda nekadašnjih članovi benda pokušavaju solo uratcima postići barem približno nešto tako veliko. U isčekivanju benda susreli smo se s David Gilmourom i njegovima trećim solo albumom “On An Island” kojeg je izdao nakon pune dvadestdvije godine i posljednjeg “About Face”.

David Gilmour se priključio Floydima (i time upisao svoje ime na listu najvećih među najvećima) nakon što Syd Barrett od previše pojedenih LSD-jeva više nije bio sposoban baviti se ozbiljnim glazbenim projektima.

Pink Floyd je ime koje se nikada nespominje kao borba između najvećih poput The Beatlesa ili Stonesa, a nesumnjivo imaju ogroman broj obožavatelja koji bi htijeli barem jednom prisustvovati jednom takvom ‘psihodeličnom’ koncertnom spektaklu. Oduvjek su bili ispred svog vremena – glazbom, produkcijom, odličnom tehničkom podrškom,… plijenivši uzdahe diljem svijeta, kao nitko prije, a niti itko poslije.

Gilmour kao gitarist kakavim se pokazuje u svom novom uradku nije mogao pobijeći puno dalje – produkcijski odlično, mistično, atmosferski, ali ipak ne dovoljno dobro kao Floydi.

Iako stvari su “Castellorizon“, “On An Island” (na kojoj gostuju Graham Nash i David Crosby) i “The Blue” potpuno oličenje Floyda, i uopće je glupo tražiti mogućnost uspješnosti solo Gilmoura, jer ipak nedostaje neka dubina u ovim stvarima, nešto što će te više zainteresirati da ga poželiš poslušati ponovo.

Osim već spomenute “On An Island” i njenim gostima, zanimljivost albuma čine i drugi gosti: Richard Wright, Jools Holland, Robert Wyatt, Caroline Dale, Willie Wilson, i dr.

Gilmour će ipak ostati zapamćen kao član Floyda jer ovaj album neostavlja prostora za proučavanje i preslušavanje, a najbolje bi poslužio kao popratni materijal za stvarnje ugodne atmosfere prilikom čitanja ili odmaranja nakon ugodnog obroka.