Tragikomična maštanja o drugačijim putovanjima

    5541

    Nightwish

    Imaginaerum

    Datum izdanja: 02.12.2011.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Power Metal, Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Taikatalvi
    2. Storytime
    3. Ghost River
    4. Slow, Love, Slow
    5. I Want My Tears Back
    6. Scaretale
    7. Arabesque
    8. Turn Loose the Mermaids
    9. Rest Calm
    10. The Crow, the Owl and the Dove
    11. Last Ride of the Day
    12. Song of Myself
    13. Imaginaerum

    I prije samog izlaska najavnog singla “Storytime“, mediji koji su ga imali prigodu analizirati novom su Nightwishu dodijelili mnogo pozitivnih kritika, proglašavajući ga najboljim metal albumom godine, bendovim najboljim i najzrelijim djelom, pa čak i početkom nove ere.

    No Nightwish je već godinama dio velikog marketinškog ‘stroja’ i bilo bi nerealno očekivati da novi album neće imati bombastične najave. Naravno da svatko na svoj način doživljava ono što čuje, to je i pravo svakoga, no uza sve hvalospjeve koje je dobio, sigurno je da ima i slabijih strana.Nakon posljednjeg albuma “Dark Passion Play“, najskupljeg u povijesti finske glazbe, bend se uputio na dugu turneju koja je trajala dvije godine, što je bila dobra prilika tada novoj pjevačici, Anette Olzon, da se prilagodi. Već tada Tuomas je imao ideju o sljedećem koraku, smatrao je da bend treba učiniti nešto sasvim novo, a kako mu se učinilo da zvuče poput filma, upravo je to smjer u kojem je odlučio ići i što mu je djelovalo dovoljno izazovno.

    Riječ je o konceptualnom albumu koji govori o starom skladatelju na samrti koji se prisjeća svog djetinjstva, a kako je želja autora bila kroz pjesme i svijet mašte slušatelja vratiti u djetinjstvo, album se trebao zvati “Imagine”. No, s obzirom na isti naziv kao i album Johna Lennona, naziv je prošao ‘transformaciju‘ preko “Imaginarium”, pa do konačnog “Imaginaerum“.

    Tuomasove ideje su dobre, u to nema sumnje, no nedostajala je nešto bolja realizacija, što se osjeti u manjku punoće, topline i dramatičnosti u pjesmama, ali sigurno je da će se za svakoga naći ponešto. Jer tu su nešto brže pjesme, pokoja balada, i dva instrumentala: “Arabesque“, koji dočarava zvuke Orijenta (ritmički podsjeća na “Fly” Blind Guardiana) i “Imaginaerum” kao zaključak cijele priče u kojoj se nazire glavna melodijska linija pjesme “Storytime“, pa je možemo smatrati i glavnom temom.

    Muziku podržava

    Za pohvaliti je kombiniranje različitih elemenata, bilo da je riječ o instrumentima, tempu ili pak načinu slaganja harmonije. Minus ide Emppuu, čije gitare zvuče nemaštovito, odnosno kroz većinu pjesama javlja se uglavnom s riffovima koji pokušavaju dati na težini, no zadržava se na nekakvoj osnovnoj harmoniji, pa se nameće pitanje koliko je Emppu ograničen kao glazbenik, jer ovakve stvari mogle bi odbiti slušatelja. Tko zna, možda je na takav imidž ciljao. Anette se sigurno trudila da pokaže svestranost, u nekim naslovima je i dobro imitirala ulogu kakva je nametnuta tematikom, a nešto bolje se snašla u laganijim pjesmama koje su zahtijevale pjevanje u nižim lagama, no da je uspjela u naumu, baš i nije. Npr., dok se ‘vine u visine’, svojim ‘cvrkutanjem’ pokvari snagu koju pjesmi treba donijeti.

    Ipak, s obzirom da je sada već dovoljno dugo u bendu, možemo reći da je njezina prilagodba uspjela, ali ne i napredovanje, koje je itekako potrebno, pogotovo želi li ići ‘ukorak’ s Tuomasovim idejama, koje su u dobrim dijelovima jako zahtjevne. Svoju svestranost u pjevanju pokazao je Marco kroz razne uloge, bilo da je trebalo samo ‘podržavati’ Anette (“Slow, Love, Slow”), odigrati ravnopravnu ulogu s njom (“The Crow, The Owl And The Dove”) ili pak ‘odglumiti’ suprotnost i donijeti potrebnu žestinu (“Ghost River“).

    “Storytime” najavljuje uvod “Taikatalvi” uz zvukove glazbene kutije, podržane puhačima i gudačima, a praćeno Marcovim pjevušenjem. Slike koje svako dijete zamišlja svakako se isprepliću kroz pjesme, i to se dobro osjeća kroz “Storytime”, u kojem se spominju motivi poput Petra Pana, božice Gaia, zemlje čuda…, a inspirirana je filmom “The Snowman” iz 1982. godine i tematikom gotovo da opisuje cijeli album.

    Iako su se do sada već solidno stišale priče o odlasku Tarje iz Nightwisha (što je bilo i vrijeme), jednostavno je teško to ne spomenuti, jer koliko god neka pjesma bila ‘catchy’, Anette uglavnom zvuči kao curetak koji ostavlja dojam da je netko ‘sili’ na pjevanje, te joj nedostaje snaga i dubina vokala, koji bi pojačali emocije pjesme. I orkestralije su dobile svoj ‘solo’ upotpunjene zborskim pjevanjem, zvuče doista poput filma, ali im nedostaje dramatike i punoće pa sve djeluje kao loš pokušaj da ‘obična’ pjesma bude ‘catchy’ i komercijalnija. A i činjenica je da je album njima prenatrpan, da se ponekad čine nesređenima, pa je i to vjerojatni razlog što je opći dojam o njima takav.

    Još jedna ‘catchy’ pjesma je balada “The Crow, The Owl And The Dove“, koju je napisao Marco Hietala, a nadopunio Tuomas, dobivši inspiraciju za tekst iz knjige američkog književnika Henrya Davida Thoreaua. Lijep i lagan uvod napravila je akustična gitara, a lagano nastavljaju i vokali Anette i Marca, ovaj put u nježnijem izdanju, gdje se uloge odvijaju po principu ‘pitanje-odgovor’. Balada je lijepo složena, uz zamjerku na bridge, gdje Marco ponavlja rečenicu koja djeluje dosta komercijalno, gotovo da na tren zvuči kao ulomak iz pop pjesmuljka boy-benda, dok s pojavljivanjem folk elemenata, podsjeća na “The Islander” s posljednjeg albuma.

    Najneobičnija pjesma je “Slow, Love, Slow“, kroz koju je Tuomas pokušao spojiti jazz i metal, pa je dobivena svojevrsna balada, čije temelje drži jazz ’30-ih. godina, a glavnu priču vode klavir i udaraljke, ‘ukrašene’ na trenutke trubačima (što asocira na vrijeme Louisa Armstronga, Dukea Elingtona, Counta Basiea…, kada se stvarala ideja big banda) i gudačima. Svakako da je ovakva ideja iznenađenje na albumu, upravo ono ‘inovativno’ što se pokušavalo napraviti, ali trebalo ju je nešto sofisticiranije otpjevati, odnosno unijeti više emocija i samopouzdanja. Po pitanju vokala, tu se može primijetiti Anettina svestranost i činjenica da se više opustila u laganijoj atmosferi koju donosi pjesma.

    Puno elemenata donosi “I Want My Tears Back“, koju možemo svrstati u bolje pjesme, a jednako tako bi odlično funkcionirala i kao najavni singl. Uz klasičnu strukturu strofa-refren-strofa i teške, ali ne kreativne riffove, isprepliću se keltski motivi koji donose razigrani, pomalo nepravilni ritam, te na neki način pokušavaju nadomjestiti nemaštovitost gitara svojom ‘igrom’, a vješto ih je i ovog puta na gajdama odsvirao Troy Donockley, ne samo na ovoj pjesmi, već i kroz cijeli album.

    Element s kojim se bend nešto više ‘poigrao’ je zborsko pjevanje, što se poprilično osjeti u prvom dijelu pjesme “Song Of Myself“, koja traje gotovo 14 minuta, a podijeljena je u četiri dijela kroz koja se može vidjeti svestranost, jer kombinira žestok ulazak s orkestralijama. Kasnije je tu i mirniji ritam, što unatoč pojavljivanju brojnih instrumenata donosi monotoniju, čemu nešto više pridonose gitare koje zvuče kao da su tu samo da bi se znalo kako bend ima gitarista. Posljednji dio pjesme prati recitacija, odnosno nekoliko članova obitelji benda priča priče koje se bave ljudskim emocijama, određenom tamom, svjetlom, svim dobrim stvarima, a kulminira posljednjim likom, kada se glazba u pozadini počinje ‘gubiti’, koji predstavlja upravo starog skladatelja na samrti čije se priče prožimaju kroz album.

    Na albumu je korišteno dosta novih elemenata s kojima se bend po prvi put zabavio, a to je masovnije korištenje raznih perkusija, ali i uključivanje dječjeg zbora što se lijepo može uočiti na pjesmi “Scaretale“, koja svojim sadržajem može dočarati bajku koja se nakon idile pretvara u dnevnu noćnu moru u kojoj se pojavljuju zvuci kakvi se mogu čuti u cirkusu i ‘zločesti’ voditelj cirkusa koji najavljuje sve loše stvari koje predstava nudi. Lagani početak dječjih glasova prekida apsolutni kontrast, ubrzani tempo i zreli zborski glasovi, a zatim i Anettin ulazak – ona se ‘transformirala’ u negativku kroz priču o mjestu o kojem bi zasigurno roditelji djeci pričali da će završiti ako budu zločesta.

    Izvorna ideja Tuomasa bila je snimiti 13 kratkih priča povezanih s pjesmama, a koje je trebao raditi Stobe Harju, zaslužan za “The Islander” s “Dark Passion Play” albuma, no s obzirom na budžet koji bi bio potreban, Stobe je predložio snimanje filma. Unatoč manjim promjenama na aranžmanima pjesama radi prilagodbe orkestra, koje će se odnositi uglavnom na one koje prate dijalog, album će pratiti film.

    Pozorno slušajući “Imaginaerum”, da se primijetiti kao da je uziman komadić od svakog prethodnog albuma i uz mnoge nadopune napravljen krajnji proizvod koji nosi sva obilježja Nightwisha, no nedovoljno energije, strasti i što je možda najvažnije, napredovanja.

    S obzirom na tematiku kojom se bavi i želju da novi materijal slušatelja odvede na uzbudljivo putovanje u svijet mašte, album je dobro sastavljen, ali ako se krene u dublju analizu postoji dosta zamjerki, pa povedeni time zaključujemo da je “Imaginaerum” tapkanje na mjestu, a ne korak naprijed benda, kako su se mnogi razvikali.

    Muziku podržava