To je live album!

Vjerojatno zadnji bend koji se istaknuo svojom nekomercijalnom kvalitetom, a koji je na brzinu ušao na visoko mjesto moje top ljestvice je Dredg. Uz svo dužno poštovanje prema starim albumima, ipak je “Catch Without Arms” donio sve ono što je dovoljno da se zadovolje moji, nekad prejednostavni, a nekad prenelogični kriteriji. Sada, dok čekamo da dođe novi album, kao dobra nadopuna služi njihovo novo live izdanje.

U San Franciscu smjestila se dvorana Filmore, koji je uz CBGB’s sigurno jedno od najkultnijih mjesta na američkoj sceni, mjesto koje donosi glazbeni prestiž. Kućna intimna atmosfera za nekih 1000 ljudi, koliko prima, bila je najbolja kulisa za nastup jednog snenog, melankoličnog alt-rock benda kao Dredg, iako sam siguran da bi oni ludnicu izazvali i pred popunjenim stadionom.

Početak koncerta obilježen je najpoznatijim pjesmama “Bug Eyes” i “Ode To The Sun“, te kratkim neobjavljeni introm “The Warbler“. Meni možda najdraža “Not That Simple” malo je promijenjenog ritma, a razočaranje će možda doći fanovima “Leitmotif” albuma, jer su s njega ovdje samo “Yatahaze” i “90 Hr. Sleep“.

Vrhunac koncerta su genijalno odrađene “Same Ol’ Road“, “Triangle” i dugačka “The Canyon Behind Her” na kojima do izražaja dolazi i njihova sviračka i pjevačka sposobnost Gavin Hayesa, i definitivno potvrđuju da mogu u živo izvesti gotovo sve što snime u studiju, a gostujući saksofonist dao je odličan i jako simpatični obol pjesmi “Walk In The Pink“.

Neobjavljena “Stone By Stone” zvuči kao da je pobjegla sa snimanja albuma “Catch Without Arms”, ništa više od toga.

Možda jedna od rijetkih zamjerki ide na dušu jednoj manje glazbenoj činjenici. Riječ je o zbližavanju s publikom. Postoje oni mali underground koncerti koji su kombinacija kućne zabave i koncerta i tamo publika svira isto koliko i bend. S druge strane, postoje oni megalomanski koncerti na kojima je svaka riječ, svaki korak i svaki pokret unaprijed isplaniran, tamo sve pada u vodu.

Ali, postoji i jedna Metallica koja unatoč 100.000 ljudi pred sobom uvijek par minuta provede u razgovaranju i sprdanju (iskrenom ili lažnom, nije bitno) s prvim redovima publike. Dredg se u tom pogledu pridružuju onom hladnjikavom pristupu jednog Toola, jer su nekoliko uštogljenih riječi na početku i na kraju sve što se čuje osim odličnih izvedbi njihove muzike. Hm, a zbog muzike i jesmo tu, tako da…

Na kraju, moram reći da nikad nisam bio ljubitelj live albuma, jer sam ih uvijek shvaćao kao izvlačenje iz odgovornosti za stvoriti nešto novo, a i često se događalo da kvaliteta svega nije bila ni blizu onoga na što smo navikli na studijskim izdanjima.

Koncert kao koncert je i dalje najbolje mjesto za doživjeti muziku, ali imati ga na CD-u je nešto potpuno drugo. Malo je bendova koji su u stanju svoje originalne pjesme nekome predstaviti bombastično i moćno, a Dredg je (očito) jedan od njih. Još samo da su umjesto CD-a ovaj album izdali na DVD-u doživljaj bi bio potpun.

Svaka čast!