Titusi za najljepšu pobjedu nad vlastitim demonima

Nakon dva sjajna albuma i trećeg malo lošijeg, Titusi su se vratili s
bombom od albuma.

Nije to tragedija kako naslov sugerira, nego
eksplozija čistog punk rocka u najboljem izdanju do sada. Zamišljen kao
rock opera u pet činova u trajanju od 93 minute i sa 29 pjesama, “The
Most Lamentable Tragedy” je čistokrvni punk rock album s pregršt jakih
stvari i nezaboravnih hitova.Dečki su se potrudili oko stvaranja
albuma i pomno razradili koncept pa imamo zanimljivu priču sastavljenu
od pet dijelova koji su kohezivno i smisleno povezani. Nema tu praznog
hoda, od prve do zadnje stvari prisutna je ta nota inteligentnog
prelaženja od pjesme do pjesme. Titusi su dotjerali zvuk koji ih čini
voljenim do savršenstva i inzistirali su na punku više nego prije.
Patrick Stickles vokalno razvaljuje i dere se jače nego ikad, pogotovo u
stvarima koje čine sredinu određene dionice te takozvane opere. A
opera ima svoj podtekst u filozofiji, psihologiji, prvenstveno osvrt na
maničnu depresiju u borbu s unutrašnjim demonima, što smo već i prije
mogli čuti od benda. Ali sada je to sve puno zrelije i prepuno
metaforike i alegorije.
Tekstovi su pomalo hermetični, ali svakako
poetični i pogođeni u smislu da se drže jedne niti, a to je filozofska
interpretacija o smrti, destrukciji, budućnosti, bolesti i samoći. Ima
tu i desperantnih tonova, s obzirom da je problematika takva, no kao
cjelina album je refleksija o navedenim temama i funkcionira bez greške.

Provukla se tu i tematika gubitka identiteta i osobnosti, što
čujemo u obradi Daniela Johnstona “I Lost My Mind“, možda najboljoj
obradi te stvari ikad.

“Stranded (On My Own)” je najimpresivnija stvar
iz prve dionice u kojoj je vokalno dovedeno do ekstrema, a tekstualno
su se poigrali s problemom osamljenosti, samostalnosti i neizvjesnosti u
samoći. Tu je i “Lonely Boy” koja se bavi sličnom tematikom, ali je malo
laganija, jedna od onakvih kakve bend rijetko stvara.

Drugu dionicu
čini par stvari, ali najjača je “Dimed Out” – najveći hit cijelog albuma,
prava punk rock bomba s izražajnim refrenom i jakim bassovima i divljim
bubnjevima. Jednostavna i inteligentno osmišljena podsjeća na najranije
radove benda, ali ujedno se savršeno uklapa u ovaj koncept jer
progovara o nekoj vrsti terapije glazbom i uživanja u kaotičnom svijetu
stvaranja iste.

Najdulja numera ove dionice je “More Perfect
Union” koja počinje suptilno i lagano da bi eksplodirala u sjajan refren s
primjesom bluesa i garage rocka. Iako toliko traje, nije nimalo
zamorna, prati tu određenu priču koja se nastavlja s “(S)HE SAID, (S)HE
SAID”, zanimljivom intermisijom između trećeg i četvrtog čina. Referenca
je na nerazumijevanje između muškarca i žene, ali na zaigran i prpošan
način.

“A Pair of Brown Eyes” je obrada The Poguesa i zaista je
osvježavajuća i inspirativna – zanimljivo je čuti kako ta stvar zvuči
kao punk numera i dečki su odradili sjajan posao. Opet je vokal u prvom
planu i to svakako nije greška jer u tome je ljepota cijelog albuma.

Peti
čin ima najviše referenci na taj problem psihičkih bolesti i
filozofskog osvrta na nju, što čujemo u “I’m Going Insane (Finish
Him)” zabavnoj i ritmičnoj stvari za koju je šteta da traje samo dvije
minute jer ima kapacitet hita. Tu je i “Stable Boy” s najvećim utjecajem
bluesa – vidi se da im to dobro leži kad su se poigrali s takvim zvukom
i nimalo nije pokvarilo ono što ih je dosad činilo odličnima.

“The
Most Lamentable Tragedy” će izrasti u najljepšu pobjedu nad vlastitim
demonima, svakim novim slušanjem albuma vas osvaja i čini da se zapitate
što je to u glazbi toliko spasonosno da vas učini da budete drugačiji
nakon preslušavanja ovako sjajnog albuma.

Definitivno je to još jedan
biser za Titus Andronicus i njihove fanove, a gledajući širu sliku,
svakako jedan od albuma godine. Dečki su pokazali kako uvijek iznova
uspjeti iznenaditi lakoćom stvaranja dobrih stvari. Ova opera u pet
činova je sve samo ne tragedija, nego još jedna priča o pobjedi glazbe
nad očajem i besmislom.