Tipičan uzlet prema zrelijem

Nije baš da se može upotrijebiti izreka ‘Nikad ne znaš koliko si jak, dok ti to nije jedino preostalo’, ali američki alt-rock bend Paramore u zadnje tri godine bio je na samom rubu.

Imati simpatičnu crvenokosu (ili narančastokosu) pjevačicu uvijek znači
imati u njoj najeksponiranijeg člana i voditeljicu koja tu i tamo poželi
pobrati koju lovoriku uspjeha. Zbilja ništa čudno ni zabrinjavajuće.Ali eto, Paramore su na gitari i bubnjevima imali dvojicu braće, koji su 2010. odlučili stati na kraj ‘vladavini Hayleya Williamsa’ i ljutito svijetu poručiti da su se maknuli iz ‘umjetnog benda koji kreira izdavač’. Bili su autorska snaga benda i malo tko je vjerovao da će Hayley s ostatkom benda (gitarist je tu od 2007., a basist od početaka) uspjeti prebroditi šokove i optužbe.

Vjerojatno izdavač zbilja ima nekakve zasluge u karijeri ovakvog benda, ali sumnjam da bi Paramore samo na tom valu uspio složiti ovakav album. Album koji su spretno i očekivano ostavili neimenovanog kako bi ‘pokazali zvuk i stil kakvim su oduvijek htjeli obilježiti svoj bend’.

Album je ostao u granicama dinamičnog i plesnog pop-rocka s temama sretne ili tužne ljubavi i ostalih tema koje zaokupljaju mlađahnu američku publiku. Ali, uz singlove “Now” i srednjoškolsku “Still Into You“, ili uz elektro-rock uvod “Fast In My Car“, ovaj album ima nekoliko genijalnih iznenađenja. Iznenađenja koja možda govore nešto o novoj autorskoj ekipi ili, još bolje, o zrelijem smjeru kojim bi ovaj bend tek mogao zakoračiti.

Premotajmo priču o nekoliko tipičnih pjesmica koje skaču između mid-tempa i baladica – “Daydreaming” i “Last Hope” ili ukulele ‘interludeova’ i spomenimo dva ‘doktorata’ gitarista Taylora Yorka. Pjesma “Part II” doslovni je nastavak na pjesmu “Let the Flames Begin” s albuma “Riot!”. Slična melodija i još jedan početak riječima “What a shame, what a shame we all remain – such fragile broken things” dinamična je stvar s refrenom “You’ll find me dancing all alone to the sound of an enemy’s song / I’ll be lost until you find me / Fighting on my own in a war that’s already been won / I’ll be lost until you find me“, ali i hrabrim postrockovskim krešendom koji se uzdigao puno dalje od tipične alt rock strukture ovakvih pjesama.

Isto se dogodilo i na samom kraju albuma – pjesma “Future” akustična je tužaljkica koja se probudila i pretvorila u još jedno post-rock čudovište od sedam i pol minuta! Iz klaustrofobičnog ‘room’ efekta prebacila se u apokaliptičnu rock poruku da su dečki očito željni svega i, u trenucima kada Hayley valjda već daje intervjue i slika se s dječicom, oni i dalje vrte i melju!

Kamoli sreće da zadnja pjesma albuma zbilja pokaže smjer za sljedeći. Jer Paramore će, bio projekt izdavača ili iskrena priča članova benda, sigurno nastaviti. A hoće li odrasti zajedno s pjevačicom i svojim fanovima – valjda je samo pitanje trenutka.