Tinejdžeri s izraženim potencijalom

Prvo što upada u oči kada se proučava biografija mladog njemačkog death metal benda Hackneyed je starost, ili bolje rečeno mladost, njegovih članova. Nakon prvog, a isto tako i svakog narednog preslušavanja njihovog debi-albuma, teško je povjerovati da je prosjek godina ovih pet dečkiju 16 godina, s time da ih jedan od gitarista ima samo 14 (!).

Usprkos tome, Hackneyed je uspio ono što je mnogima nedostižno i s desetak, pa i više godina ‘staža’ – privući pozornost velikog labela kakav je Nuclear Blast. A rezultat te suradnje ugledao je svjetlo dana jedva godinu dana nakon oformljivanja benda.

Album “Death Prevails” sadrži devet pjesama koje bi se žanrovski mogle odrediti kao moderni death metal s malim utjecajem metalcorea, dok se s tekstualne strane približavaju grindcoreu. Iako bend kao jedan od najvećih uzora navodi velikane death scene Suffocation, njihov se utjecaj prilično slabo čuje.

Najveći adut Hackneyeda zasigurno je odličan vokal, a ni ‘rad’ bubnjeva po kvaliteti ne zaostaje puno. Međutim, kada se gleda album u cjelini, tek na nekoliko trenutaka Hackneyed zablista punim sjajem, dok ostatak vremena publici ne nude ništa novo, ili u najmanju ruku, ništa što će joj se trajno ‘uvući pod kožu’.

Uvodna pjesma, “Unseen Enemy“, započinje dječjim smijehom, poslije kojega kao potpuna suprotnost dolazi pjevačev growl, popraćen groovy riffovima. Usprkos sjajnom početku, pjesma nije i jedna od najzanimljivijih na albumu, možda i zato što su, općenito gledajući, zanimljivi dijelovi dosta rijetki.

“Gut Candy” donosi najzanimljivije bubnjarske dionice na albumu, dok treća stvar “Ravenous” uz zanimljiv uvod obiluje i odličnim distorziranim gitarama. Pjesme koje ponajviše ulaze u uho, zbog savršenog jedinstva gitare i bubnjeva, su zasigurno atmosferičnija “Symphony of Death“, vrlo dobra završna “Again” i “World’s Collode“, koja svojom savršenom ravnotežom brutalnosti i simfoničnosti završnoga dijela zaslužuje titulu vrhunca albuma.

Deveta pjesma, “Bone Grinder“, zapravo je neimpresivan pokušaj ubacivanja simfoničnih dijelova, koji su na ovom albumu uspjeli samo na već spomenutoj pjesmi “World’s Collode”, a bez kojih bi cjelokupni album zasigurno bio na višem nivou.

Hackneyedov debi nije album koji je death metalu donio nešto inovativno, no to bi se na njihovim narednim izdanjima i moglo dogoditi ukoliko porade na brutalnosti, a ne na (ovom žanru posve bespotrebnoj) simfoničnosti.

No kada se u obzir uzmu godine članova, očito je kako je ovaj album samo uvod u njihovu karijeru i kako Hackneyed ima još puno za reći. Štoviše, za nekoliko godina, nakon još pokojeg albuma, njihovo bi ime možda moglo imati veliki značaj na death metal sceni…