Ti divni gadovi još uvijek oduševljavaju

Za sve ljubitelje mračnijeg zvuka, gothic americana i gothic country su pravi izbor.

Glazba koja ne podilazi mainstreamu i popularnim strujanjima otkriva nepoznate predjele religioznog, otpadničkog i prezrenog svijeta. Oslonjena na tradiciju gotičkih romana i romantizma nosi bogatstvo u tekstovima i zvuku koji ne ostavlja ravnodušnim. Ova glazba pogađa ravno u glavu i potiče na egzistencijalna pitanja i smisao života. Jedan od najpoznatijih bendova gothic countrya su Those Poor Bastards. S osam albuma iza sebe pokazali su da mogu stvarati dobre stvari redovno, ali kvalitetno. S devetim albumom nastavljaju tradiciju desperantnog i butnovnog zvuka s korijenima u gospelu, countryu i americani, ali mnogo intenzivnije i još mračnije. Teme su i dalje poznate s referencama na kršćanstvo, spasenje i odnos prema Bogu, ali transformirano iz vizure nevjernika i otpadnika. Mizantropija je jako prisutna – ove pjesme pjeva čovjek koji ujedno i mrzi i voli sve ljudsko te se prema tome tako i odnosi, kao ljubavnik i kao mizantrop. Iz takvog odnosa slijede i misli o smrti koje prožimaju većinu pjesama, smrt i otkupljenje, ujedno i religiozno i antireligiozno, paradoksalno i apokaliptično.Amerika je tu i dalje kao referentna točka – obećana zemlja u kojoj gubitnici traže svoje mjesto. Baština koju nose svakako ima korijen u povijesti SAD-a i odnosu prema njenom nasljeđu.

Sve je to lijepo upakirano u album koji nimalo ne zaostaje za prijašnjim radovima – poznati zvuk i inteligentni, ali ironični i ponekad humoristični tekstovi, ali uglavnom zamotani u ruho očajnika i izgubljenog čovjeka koji traži spas u glazbi. Upravo zato taj mračni zvuk ponekad zablista u nešto radosnijem tonu i podsjeti na najbolje radove Hanka Williamsa, pa čak i Toma Waitsa. No, Those Poor Bastards su southern gothic i death country bend i stoga su primjerenije usporedbe s Jay Munlyem, Slim Cessna’s Auto Club i Antic Clay. To su prvaci ovog žanra, a s “Vicious Losers” su to i zapečatili.

Taj stav očajnika i gubitnika potvrđuje već prva stvar “I Am Lost” u kojoj se čuje pravi zvuk gothic americane i to je najuspjelija stvar na albumu. Najviše podsjeća na Munlya i utoliko će svim njegovim ljubiteljima dobro sjesti.

“Give Me Drugs” je zabavna i sarkastična i jedina takvog, malo radosnijeg tona. U njoj su se poigrali s odnosom prema ovisnosti i svemu što ide uz to, a ‘jadni gadovi’ to jako dobro poznaju. “Lonely Man” i “Strange Dark Night” su melodiozne balade u sredini albuma i pun je pogodak što jesu jer čine mali odmak od intenzivnijih stvari te pripremaju teren za sam kraj albuma koji donosi dvije predivne stvari “Loser’s Prayer” i “Today I Saw My Funeral” – prave death country stvari s religioznom tematikom i autoironičnim tekstom.

Ni ostatak albuma nimalo ne zaostaje, većina stvari su smislene i zaokružene, malo je toga što bi se moglo prigovoriti. “Vicious Losers” će biti uzbudljivo otkriće za sve one koji još nisu upoznati s ovakvim zvukom, a starim poznavateljima još jedan odličan podsjetnik kako je gothic americana izvorište inspiracije i smisla u besmislu.