Thunderbitch su slobodniji i žešći od Alabama Shakesa

Ime novog projekta mnogo govori što Brittany Howard (Alabama Shakes) ima za reći…

Ranije ove godine dobili smo novi album Alabama Shakesa pod imenom “Sound & Color” koji je ukazivao na neke nove smjerove kojim bend želi krenuti. Upravo te pjesme koje su pod novim elektroničkim utjecajem su i najslabije na albumu, pa je ispalo sasvim super što je Brittany osnovala side project Thunderbitch i rasturila onako kako zna. Šteta da ovo nije objavljeno umjesto “Sound & Color“. Razlozi su jednostavni, “Thunderbitch” je bolji i efektniji album, pravi bijesan garage rock album obogaćem ponekim soul dijelom. Ipak, glavna poluga je Brittany i njen vokal koji dominira u bilo kakvu je okolinu staviš.Ovo bi se lagano moglo podvaliti kao da je izdano prije nekoliko dekada, u vrijeme najveće popularnosti Janis Joplin i srodnih izvođača jer generalno je sve podređeno tom zvuku, retromanija je i dalje u modi, posebno što se (indie) rock svijeta tiče.

Egzekuciju rock klasika Thunderbitch započinju već s uvodnom “Leather Jacket” koja svojim prijelazima nalikuje na ‘Woodstock’ generaciju rockera, “I Don’t Care” je skladba kakvom su nas dugo vremena hranili The BellRaysi, dok uvodni trio završava zaigranom “I Just Wanna Rock’n’Roll” koja ima djelomične uzore i iz skladanja Buddy Hollya, naravno da je poživio i kad bi se poigrao garažnim rockom.

Prva laganija stvar dolazi s “Closer” koja ima dosta sličnosti s laganijim stvarima Alabama Shakesa, dok već sljedeća potpuno divlja (i kratka) “Wild Child” se vraća na teritorij kakvim je nekad vladao Chuck Berry, a u tom tonu više manje nastavljaju i do kraja albuma, iako nema više toliko bijesnih pjesama.

Brittany Howard bi uskoro mogla postati ženska verzija Jacka Whitea ako nastavi ovako rasturati po svemu čega se dotakne. Iako iza sebe ima svega tri albuma, dva s Alabama Shakesima i ovaj, jasno je da se radi o jednom beskompromisnom talentu koji se navukao na garažni blues rock kao malo tko. Kad tome nadodamo i nevjerojatne glasovne mogućnosti, jasno je da bi Brittany narednih godina trebala samo rasti.

Thunderbitch je prljaviji i zanimljiviji projekt od Alabama Shakesa jer u većoj mjeri roka bez ikakvih kompromisa, dok Alabama Shakes ipak razmišlja na malo komercijalniji način zbog čega i mnogo više upliću soul, odnosno elektroniku na ovogodišnjem izdanju. Baš iz tog razloga se nadam da album “Thunderbitch” neće biti jedini album u karijeri istoimenog benda jer ovako imaju nešto više slobode.

Ako tražite neki album koji će vas totalno razdrmati i razbuditi, nema sumnje, “Thunderbitch” je idealan za to. Iako je album došao potpuno iznenada, definitivno nije album koji se smije zaobići u ovoj godini.