Thrash metal s prvih borbenih linija

Još jedni kraljevi, ili u najmanju ruku carevi thrash metala predstavljaju se svijetu s novim albumom u ovoj godini. Uz već objavljeni (i preslušani) Overkill i Kreator, došao je red i na Testament.

Četiri su godine prošle od “The Formation of Damnation“,
kojim su sve uvjerili da će mirovina, barem što se njih tiče, pričekati
još neko vrijeme i da nimalo ne zaostaju za konkurencijom.

Novost je da je na ovom albumu svirao Gene Hoglan, renomirani bubnjar koji je prošao kroz jako mnogo bendova, od početnih Dark Angel s polovice osamdesetih, preko kultnog benda Death i albuma “Individual Thought Patterns” i “Symbolic”, do suradnje sa Strapping Young Lad i Dethklok. Bio je i u Testamentu, na albumu “Demonic” (1997.), i ponovno unio dodatnu prezentaciju moći, ali i svježine, poglavito s blastbeatevima, jer to nije nešto po čemu je Testament prepoznatljiv.Prepoznatljiv je, pak, po čas razarajućim, na momente gotovo growl vokalima, raznovrsnom i sistematiziranom gitarskom radu i ‘usuglašenim’ ritam sekcijama, i tu nema dvojbe. Testament kombinira kompozitorsku odmjerenost i raskalašenost, pjesme mu imaju širinu, ali i dalje je duboko ukorijenjen u thrash metalu. To potvrđuje prva pjesma “Rise Up“, gdje nakon početnog riffa slijedi žestoko ‘nabijanje’ i Chuckov moćan, razoran vokal, a pijevni refren “When I Say Rise Up, You Say War“, djeluje uvjerljivo, moćno i žestoko, s gasom do daske, pa će na koncertima sigurno raspaljivati masu.

“Native Blood” je, uz “True American Hate“, najjača stvar, i žestina kojom zrače je neprikosnovena, tim više što je “Native Blood” odlično konstruirana, na refrenu ide melodija, pa Chuckovo pjevanje, na momente čak i emotivno, a začinjeno gitarskim melodijama i blastbeatom. Ukomponirano vrhunski, kao i u slučaju “True American Hate”, prave thrash razbijačine kakva se od ovog benda i očekuje i koja već sada fanove baca u trans.

Ugodno iznenađenje je srednjeritmična, agresivna ‘hevijana’ “Dark Roots Of Earth“, pjesma sa čišćim, heavy gitarama i emocijama nabijenim solažama, pa sedam minuta duga, emotivna i pomalo sjetna rock/metal balada “Cold Embrace” ispunjena akustikama, otužnim pjevanjem i ‘deeply’ basevima, te “Throne Of Thornes“, čas nježna, lagana, s odličnim Chuckovim režećim pjevanjem, rezolutnim riffanjem, a na refrenu puna bijesa. Ipak, ugodna je i vrlo slušljiva.

Ostale pjesme su manje-više, što se tempa tiče, umjerene, nema previše ‘razbijanja’ konstrukcija, ali ima gomile riffova, melodija, te bubnjarske tehnike i ritma od strane Genea, uz Chuckovo još uvijek dominantno pjevanje, i sve to skupa čini da Testament ostane u vrhu svjetske thrash metal scene.

Gomila mlađih bendova morat će se dobrano oznojiti i potruditi da im preuzme krunu jednih od ‘šefova’ thrash metala. U biti, možda jednom i da, ali tek kad Testament ode u mirovinu. A do onda će se načekati, jer ovaj je bend, bez dvojbe, sposoban napraviti još koje dobro izdanje.