Them Moose Rush: Nezaustavljiva progresivna mašina

Them Moose Rush su u svega nekoliko godina privukli pažnju kritike i publike nastupivši na mnogim domaćim i inozemnim festivalima te svakako spadaju u sam vrh alternativne scene u nas. Iza sebe imaju dva EP-ja i jedan album “To Future Miss Sunshine” iz 2013. godine (iako bi i on, po broju pjesama, više spadao pod mini album). Treći nastavak najavljivane trilogije EP-a “Three π” nikad nije ugledao svjetlo dana, već je sav novi materijal objavljen kao LP “Don’t Pick Your Noise“.

Na vlastitoj stranici ova furiozna trojka opisuje svoju glazbu kao “space prog pop noise rock” i zaista ima nešto svemirski u njima, nešto što nije s ovoga svijeta. U svom eksplozivnom naletu oni neumorno metu sve pred sobom. Gnjevni riffovi, rastavljena forma, preljevajući i repetitivni tonovi, sirova energija i ludost protežu se cijelim uratkom. U jednom času sve eskalira, a već u sljedećem se sve primiri. Dok grade slojevite kompozicije uz mahnite izmjene dinamike i tempa, istovremeno uspijevaju održati red i smisao u tom disharmoničnom glasnom kaosu. Preciznost i bučnost njihova su glavna nit vodilja.

“Voodoo Stones” nas svojom mantrom laganije uvodi u album, dok sljedeća pjesma “Dumadu Honey” donosi nervozan riff, repeticije i čvrst rastavljen ritam. Nikola Runjavec, inače nevjerojatnog vokalnog raspona, na momente vrišteći i skvičeći iz sebe cijedi zadnje atome snage te zvuči intenzivno i nadasve moćno. Njegove glasovne sposobnosti najviše su čujne na “Radio Violence“, pjesmi koja govori o stalnom forsiranju istog sadržaja na radio valovima.

Spot za “Dumadu Honey” zaslužuje poseban spomen jer predstavlja filmsku umjetnost u malom te savršeno nadopunjuje pjesmu. Repetitivnost je pojačana prikazom rutinskog tipkanja na pisaćem stroju u suhoparnom korporativnom okruženju (čitav video je u izblijedjelim, neživopisnim tonovima) iz kojeg se želi pobjeći glavom bez obzira ili će neminovno doći do burn-outa. Vizualije i gluma besprijekorno i u stopu prate napetost čujnu u svakom tonu, te nam ta kombinacija pjesme i spota usađuje osjećaj klaustrofobije i izaziva želju za trenutnim oslobođenjem.

“Sea Quince” donosi nešto usporeniji tempo uz gypsy punk kabaretski prizvuk. “Don’t Pick Your Noise” tipični je spoj garažnog noisea i psihodelije, dok “Lethal Dose Of Pretty” ima zanimljiva rješenja u vidu umetnutog free jazz improvizacijskog jama. “Anoie” započinje u ambijentalnom okruženju, pomalo u stilu “Astronomy Domine” Pink Floyda, dok “Dreydribble” pak zvuči kao okršaj power metala i progresivnog rocka. “Nevermind Openmind” ima prigušeniji vokal, dok je zadnja “Whim” najviše inspirirana klasičnim rockom na tragu Zeppelina.

Može se primijetiti da im u svojoj srži ipak bolje odgovaraju kraća izdanja. Ne toliko zbog nekog čujnog pada u kvaliteti kako se povećava broj pjesama, već više zbog same zahtjevnosti skladbi koje iziskuju punu pozornost i pažnju na razini. Zbog tih konstantnih i nepredvidivih strukturnih promjena lakše dolazi do zamora kod slušanja opsežnijeg materijala.

Sve u svemu, Them Moose Rush nam nude miješanje i rušenje raznih žanrovskih okvira, od progresivnog rocka i psihodelije do klasičnog rocka, punka, pa i math rocka. Može li ovaj žestoki i eksperimentalni rock biti previše za prosječnog slušatelja? Moguće, ali za slušanje Them Moose Rush izbirljivost u glazbenom pogledu je itekako potrebna i dobrodošla. U svakom slučaju, u vremenima kad i alternativa postaje generična, Them Moose Rush to nikako nisu.