The War on Drugs: Ponovni zgoditak

Kad napraviš biser poput “Lost in the Dreams“, jasno je da se zapišeš u glazbenu povijest. Adamu Granducielu možda više ni ne treba jedan suvisli album u karijeri, a fanovi će i dalje s nestrpljenjem iščekivati njegova nova izdanja. Upravo to se dogodilo s “A Deeper Understanding” jer, od kad je najavljen, fanovi su s nestrpljenjem čekali kako će sve zvučati, a kako su pjesme kap po kap curile, uzbuđenje je samo raslo.

Možda će malo grubo zvučati, ali “A Deeper Understanding” je jedan ziheraški album s obzirom da se temelji na uspjehu prethodnika i sadrži vrlo malo novih motiva. Kad pogledamo uspjeh “Lost in the Dreams”, jasna je i odluka za to. No, dok mnogi u takvim situacijama naprave čisti copy/paste s dosta slabijim pjesmama, za The War on Drugs se to i ne može reći jer je ponovno svaka pjesma razrađena do najsitnijeg detalja.

Generalno, glavni utjecaji The War on Drugs i dalje leže u ’70-im i ’80-im godinama prošlog stoljeća pa možemo reći da je to spoj Toma Pettyja i Brucea Springsteena koji svira u bendu tipa Pink Floyd. Pink Floyd tu nije slučajno izabran jer se njihova psihodeličnost jasno očituje u Adamovim skladbama, a kako se iz albuma u album njihova minutaža produžuje, mislim da ne treba biti neki veliki matematičar da se izračuna 2+2.

“A Deeper Understanding” ima 66 minuta i 10 pjesama, a polovica albuma je već bila objavljena kroz singlove prije same objave albuma. Nekako sam dojma da je najbolji odjek imala i najveselija od njih, “Holding On”, koja djeluje vrlo zaigrano i radiofonično, kao nijedna pjesma The War on Drugs do sad.

Album otvara “Up All Night” koja ima pomalo iznenađujuće nabijen bas, a sve ostalo ide po dosta utabanim stazama na koje nas je Adam već navikao. Pomalo snena i repetitivna melodija obogaćena s pregršt instrumenata daje zvučnu kulisu koja se predivno stapa s njegovim vokalom. Do nje je “Pain” u kojoj se osjeća da su Adam i Kurt (Vile) bratski autori koji slušaju jednaku mjuzu u slobodno vrijeme.

Jedan od većih momenata albuma bi svakako mogla postati “Strangest Thing”, laganija stvar moćne atmosfere sa stihovima poput ‘Am I just living in the space between/The beauty and the pain?/And the real thing’ koji fino pogađaju ono što se želi isporučiti publici. Cijeli album obiluje takvim i sličnim propitkivanjima, ljubav/bol i sve između toga, pa kakva god pjesma bila iz nje izvire djelić neotkrivene ljepote koju je teško dočarati, a opet The War on Drugs uspijeva gotovo svaki put.

Nakon pomalo prosječne “Knocked Down” slijedi odlična “Nothing to Find” koja bi mogla nadmašiti i “Holding On”, a do kraja svakako vrijedi još izdvojiti jedanaestominutnu “Thinking of a Place” koja pokazuje sve prednosti i mane The War on Drugs. U njoj je sve razvučeno i dugačko, a opet karakteristično i sneno, baš kako i fanovi očekuju od benda.

Vjerujem da će mnogi ovo izdanje opet uzdići do samog vrha godišnjih lista i to potpuno razumijem. Ja sam ipak dojma da je ovo nijansu slabiji album od prethodnika, s pregršt jako dobrih pjesama, ali ipak mu nedostaje ono nešto da ponovi taj uspjeh. Naravno, “Lost in the Dreams” je imao i taj svojevrsni faktor iznenađenja, dok smo od ovog albuma i očekivali velike stvari koje je u konačnici i dostigao, ali ne i premašio ta očekivanja…