The Vintage Caravan ovaj put svakako u najboljem svjetlu

Za one koji to ne znaju, The Vintage Caravan je mladi islandski bend kojeg čine autor glazbe i tekstova Óskar Logi Ágústsson (vokal, gitara), Alexander Órn Númason (bas), te najnoviji član Stefán Ari (bubnjevi) i kad se kaže mladi, onda se zbilja tako i misli, u doslovnom smislu.

Radi se o trojici izuzetnih glazbenika s prosjekom godina od jedva 20, a “Arrival” im je već treći studijski album. Prvi, po old school tradiciji jednostavno nazvan “The Vintage Caravan”, snimili su i bez izdavača objavili 2009. godine i to u dobi od svega četrnaest godina. Album je danas gotovo pa nedostupan. Tri godine nakon, za islandsko tržište objavljeni “Voyage” za uho je zapeo velikom Nuclear Blastu koji ga je 2014. godine i reizdao, čime je bend dobio na publicitetu, a uslijedila je i ekstenzivna europska turneja. Novi album, nakon “Voyagea” (‘Putovanje’) logično nazvan “Arrival” (‘Dolazak’), snimljen je u jeku pružene šanse (ne potpisuju sad baš svi za Nuclear Blast), ambicioznosti i mladenačkog žara te sigurno i euforije da od svog glazbenog rada imaju priliku i živjeti. A to je velika stvar za nekog tko je jedva punoljetan. Mnogi bi se, sigurno, preplašili uspjeha kao i te mitske ‘mašinerije’ (čitaj – potpisivanje velikog ugovora), koja po usmenoj predaji ‘jednom kad te proguta jedino te sažvakanog ispljune van’. Nije nevažno napomenuti kako je, recimo, originalni bubnjar Gudjón Reynisson odmah po dovršetku snimanja trećeg albuma odustao od benda te se prihvatio studija.Bilo kako bilo, dvije trećine The Vintage Caravana sasvim su odlučne u svojim namjerama. A te namjere prije svega uključuju glazbeno razvijanje unutar glazbenog stila koji im najviše odgovara. I dalje je tu primarna baza klasična rock glazba ’70-ih, s ukroćenim progresivnim elementima te energičnim i teškim groove ritmovima, a relativno začinjena hladnjikavom sjevernjačkom atmosferom.

No polako, ali sigurno, momci razvijaju stil svojstven samo njima. Ono što su predstavili na “Voyageu”, na “Arrivalu” je potencirano, dakako u pozitivnom smislu te riječi. Ritam sekcija je ubitačno teška i ne bi je se posramio ni Ward-Butler tandem iz Black Sabbatha. Oskareve gitare su mračnije i slojevitije, što izvrsno zvuči na studijskoj snimci, no ukoliko u doglednoj budućnosti i dalje namjeravaju nastupati s jednom gitarom, studijska svirka mogla bi nadmašiti onu uživo, što nijednom glazbeniku, vjerujem, nije u interesu.

Vokalno, od prošlog albuma Oskar nije toliko napredovao, no zato jest po pitanju skladanja. Pjesme su zavidno osjetno zrelije i češće su temeljene na interesantnim akordima i složenijim skalama, nego na klasičnim pentatonikama što je bio slučaj na prethodnom albumu. Solo dionice, također, u skladu s raznovrsnim ritmovima, djeluju interesantnije premda nisu toliko istaknute kao na “Voyageu”. Progresivni elementi zvuče fluidnije i organskije nego prije i jako se dobro uklapaju uz standardne gitarske rock klišeje i upravo zvog ovakve kombinacije pjesme se općenito čine težima za slušanje. No to i jest ta čar nekog albuma koji ne sjeda na prvu, ali svaki put čuješ nešto novo zbog čega ga zavrtiš uvijek iznova.

U red ovakih pjesama spadaju već uvodna “Last Day of Light“, pa zatim atmosferična “Eclipsed“, laganija “Innerverse” te sumanuta “Carousel” s majstorskim solom na bas gitari. Jednostavna “Monolith” srednjim tempom i zaraznim riffom obećava instiktivno headbanganje, a nije daleko ni himničn(ij)a “Babylon“, kao i najluđa rokačina ove godine “Crazy Horses“, inače popraćena upečatljivo uvrnutim videospotom.

Najlošiji trenutak albuma je pomalo banalna “Shaken Beliefs” koja ne bi nedostajala da ju se jednostavno izbacilo iz liste. Album zatvara možda najbolja The Vintage Caravana pjesma dosad – ritmički raznovrsna i slojevita, devetminutna “Winter Queen“, s impresivnom završnicom koja uz Oskarov gitarski solo, minimalistički ali potpuno efektivan klavir te catchy višeglasje, za sobom kao da dovlači čitavo ledeno doba.

The Vintage Caravan se “Arrivalom” po treći put predstavio kao odličan bend, ovaj put svakako u najboljem svjetlu, a Óskar Logi Ágústsson kao autor koji zna kako u modernom glazbenom vremenu zadržati tradicijski duh prošlosti, a da pjesma ne ispadne niti isfurana niti nostalgična. Upravo u tome bi trebao ležati ključ daljnjeg The Vintage Caravanova uspjeha. Nadajmo se stoga da, unatoč prethodnim izvrsnim albumima, od ove trojke najbolje tek dolazi. Ipak, svu mladost tek sad imaju pred sobom.

Tekst: Ivan Miočić