The Velvet Underground za 21. stoljeće

Pokušajte ukucati These New Puritans na Google Images. Analizirajte u glavi svoje prve dojmove na temelju fotografija koje vam je izbacio svemogući Google, a ja ću ovdje napisati svoje.

Moj prvi dojam je bio kako je ovo još jedan bend koji je izbacila već pomalo preumorna britanska indie-scena, s emo-frizurama i mršavim izgledom, koji su odrasli na The Smiths i Joy Divisionu te pokušavaju očajnički zvučati kao svoji idoli. Za album će vjerojatno dobiti ocjenu 7 i nešto na Pitchforku, odsvirati kod Jools Hollanda svoj prvi singl sa 47. mjesta britanske ljestvice singlova te se poslije toga utopiti u gomili.

Još kada sam pročitao instrumentalnu postavu ovog albuma na Wikipediji te vidio kako u njoj uopće nema gitare u bilo kakvom obliku, bio sam potpuno uvjeren kako ovo nije grupa za mene. No, nekoliko dobrih početnih recenzija mi nisu dale mira i ipak sam odlučio dati priliku novom britanskom indie-čudu. Sada je vrijeme da sve ono napisano u prvom odlomku proglasim notornom glupošću uzrokovanu stereotipima u mojoj glavi, jer skoro apsolutno ništa od toga ne drži vodu nakon upoznavanja s radom benda.

Da razjasnimo, These New Puritans nisu debitanti. Solidno prihvaćeni prvijenac “Beat Pyramid” im je izašao 2008. godine te su čak nastupili na našem Rokaj festu, također sa solidnim dojmovima. Dok “Beat Pyramid” u nekoj mjeri pokušava uhvatiti duh post-punka i prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete kao i mnogi drugi indie-bendovi, “Hidden” je zaista zaokret za 180 stupnjeva.

Kao što je spomenuto, These New Puritans nemaju gitare na ovom albumu, no to ne znači da ga ljubitelji dobrog riffa trebaju zaobilaziti. Upravo suprotno, sintisajzeri i drugi elektronički instrumenti na ovom albumu često znaju zazvučati i te kako rockerski.

Ono što je zamjetno odmah na prvo slušanje je vrlo jako koketiranje s klasičnom glazbom i korištenje mnogih instrumenata iz klasičnog simfonijskog orkestra. Najizraženiji primjer je zadnja pjesma na albumu “5“, skoro pa potpuno instrumentalna kompozicija sa zborom koju bi neupućeni slušatelj mogao vrlo lako zamijeniti s nekom skladbom Claudea Debussya.

Također, kao moguć veliki utjecaj bih istaknuo album “Pet Sounds” The Beach Boysa, po pitanju korištenja višeglasja te čistih nedistorziranih zvukova.

Producent albuma je odlučio dati ovome albumu jak naglasak na udaraljke te ritmove općenito, dok su vokali utišani te se uglavnom više svode na ritmizirani govor i mumljanje, što zajedno daje ovom albumu jednu veliku dozu mistične mračne atmosfere. Biti će vrlo zanimljivo vidjeti kako će These New Puritans izvoditi uživo pjesme s ovog albuma jer neke zaista zvuče kao da ih je nemoguće vjerno reproducirati.

“We Want War” je prvi singl s albuma. Neurotičan synth-riff koji neumoljivo privlači pažnju te ulazi u uho isti tren, praćen tutnjavom bubnjeva uz nihilističko mantranje “We Want War”. Pjesma koja je svojom napetošću kao stvorena za soundtrack nekog horora ili trilera te preporuka filmskim studijima da se odmah krenu otimati za prava korištenja. Nažalost, na kraju je snimljena ipak malo previše pretenciozno, uz trajanje od sedam minuta i veliki prazan hod u drugoj polovici pjesme.

Upravo ti rijetki prazni hodovi u kojima se zaista ne događa ništa mrvicu reduciraju ukupan dojam albuma. Vrijedi istaknuti i drugi vrhunac albuma, pjesmu “Orion“, koja uz korištenje zborova zvuči kao crkveni koral.

Zadivljuje činjenica da se u 2010. godini, sa svim mogućim stilovima i kombinacijama koje su isprobane u povijesti popularne glazbe, još uvijek može pojaviti bend koji će zvučati potpuno novo i originalno.

Postoji onaj poznati citat koji je izrekao Brian Eno kako je malo ljudi kupovalo ploče The Velvet Undergrounda, no svi oni koji jesu su napravili bend. Upravo takav bend su These New Puritans. Neopterećen i razigran te bez straha od istraživanja vlastitih granica. The Velvet Underground za 21. stoljeće.