The Smith Street Band: Australski punk rock lijek

Ako vam je Bruce Springsteen studijski dosadio i tražite nešto slično, a znatno moćnije, zadnjih nekoliko godina se lijek zove The Smith Street Band.

The Smith Street Band je jednostavno ono što The Gaslight Anthem nikad nije uspio postići – to je bend koji je naslijeđe The Bossa pretočio u punokrvne rock stvari s jakim utjecajem punka, što u konačnici donosi niz nabrijanih himni s velikim refrenima i porukama koje bi mnogi mogli popratiti.

Već sam ranije pisao o njima, a ovo im je četvrti album i nisu nimalo olabavili. I dalje su vrlo nabrijani i svojom energijom valjaju sve pred sobom. Njihovi tekstovi su odlični i savršeno se uklapaju s melodijama, a kad vidimo da gotovo svaka pjesma ima i vrlo pamtljive refrene, možemo samo žaliti što nam ne dođu malo bliže kad su na nekoj turneji.

Svaki put kad se navedem da ih slušam, nekako sam dojma da u njihovoj glazbi ide sve iz srca, bez nekog okolišanja. Imaju ideju, ispucaju je na najbolji mogući način, potom malo u produkciji nadograde ako je potrebno i naprave skup pjesama koji zajedno razvaljuju. Posebna priča jest vokal koji malo vuče na kod nas uvijek radog gosta Franka Turnera, posebno u specifičnom načinu interpretacije gdje se mnogo dere, a manje pjeva, ali u slučaju australskog pjevača teško je da se ove pjesme mogu ikako drugačije izvoditi.

Uvodna “Forrest” najlakše bi se mogla opisati urlikom ‘woooo’ koji dolazi nakon prvog refrena. Teška brijačina velikog refrena jednostavno iziskuje dodatni ispušti ventil, a upravo ovakav urlik najbolje sjeda u frenetičnoj atmosferi. Ta pjesma je spojena sa sljedećom “Birthday” koja je već bila jedan od singlova. Tu se frontman obračunava s počecima ljubavnih veza, a pjesma ima nekoliko obrata s laganim i vrlo punkerskim dijelovima.

“Death to the Lads” bi mogla postati himna jedne generacije (barem dolje u Australiji) jer nema ničeg lakšeg nego pjevušiti refren pjesme, predivna laganija stvar o zaljubljenim budalama “Passiona” dominira središnjicom albuma sa stihovima “And I’m absolutely infinitely more scared of you than you are of me/And I’ve always been the one who cares too much”, dok još svakako treba istaknuti jedan od posljednjih singlova, a to je “Shine” koja jednostavno oduševljava na prvu.

“More Scared of You Than You Are of Me” spada među albume koje svakako trebate poslušati u ovoj godini. Možete i ne morate voljeti Springsteena, ali uvjeren sam da će vam se dobrim dijelom sviđati ovaj album. Razlozi su jednostavni, a posebno bliski mlađim generacijama koje bi se lakoćom mogle pronaći u stihovima jer frontman očito ima mnogo problema tijekom svojeg sazrijevanja i to se ne libi pokazati. Glazbeno, koliko god vukli utjecaje The Bossa (čak su se i s imenom benda u tom smjeru poigrali), toliko je sve dignuto u brzinu-dvije više sa čestim preokretima u pjesmama pa iako to vuče u tom smjeru, The Smith Street Band su prije svega punk rock bend koji si ne želi postavljati nikakve granice i ne čudi da su u jednom trenutku skroz pokojni, dok već u drugom izgaraju do kraja.

Do sad su izdali četiri albuma i sva četiri imaju tu energiju čime spadaju u sam vrh (uvjetno rečeno) novije glazbe koja nam dolazi iz Australije. The King Gizzard and Lizard Wizard i The Smith Street Band trenutno su dva najvruća benda koji nam dolaze iz ‘down under’. Prošle godine su mi prvospomenuti imali album godine, a kako mi se čini sada, ove godine će laskavu titulu odnijeti baš ovaj, “More Scared of You Than You Are of Me”!