The Real McKenzies: Nek’ vrazi pričaju

    185

    The Real McKenzies

    Two Devils Will Talk

    Datum izdanja: 03.03.2017.

    Izdavač: Fat Wreck Chords

    Žanr: Folk, Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Due West
    2. Weyburn
    3. One Day
    4. Seafarers
    5. Northwest Passage
    6. Float
    7. One Man Voyage
    8. Sail Again
    9. The Town
    10. Pedals
    11. Drunkards Lament
    12. Fuck The Real McKenzies
    13. The Comeback
    14. Scots Wha Ha’e

    Paul McKenzie će pjevati.

    McKenziesi slave 25 godina postojanja, iako je Paul jedini originalni član benda, novim albumom “Two Devils Will Talk” na kojem su još jednom svojski iskombinirali klasični punk, rock & roll i akustiku sa škotskim folkom i tradicijom.

    Uz maksimalno poštovanje svim sadašnjim i bivšim pripadnicima ‘klana McKenzie’, Paul je taj koji je kapetan ovog broda. Osim što sam ‘plovi’ autocestama i klubovima ovog svijeta, svojom Magellanovskom aurom na soničke avanture morskim putevima kroz tuđe ili svoje priče vodi i slušatelje.

    Muziku podržava

    “Northwest Passage”, originalno pjesma tragično poginulog škotskog pjesnika i pjevača Stana Rogersa, impresivno je obrađena. A capella uvod tjera trnce i nakon samo nekoliko sekundi poželim proći tim Sjeverozapadnim prolazom i ne završiti kao kanadski junak Sir John Franklin. Zbog ovog i još nekoliko ogoljenih trenutaka na albumu, veselim se i nadam kako će Paul jednog dana izdati nešto samo s akustičnom gitarom.

    Cjelokupni osjećaj albuma je morski (sličan onom na “Westwinds“, a raspoloženje uglavnom sjetno. Naravno da McKenziesi i dalje prže po pozitivi i šali, pogotovo na vlastiti račun (“Fuck The Real McKenzies”), ali možda Paul ipak postaje nježniji i samokritičniji s godinama –

    “I should’ve guessed
    It’d be a little bit like this
    Empty wallet, empty bottle, empty time
    Never took the time to think
    Where I’d be getting my next drink
    The highway sings the same lullaby.”

    Sa “The Town” se dotiče i smrtnosti –

    “When reunions turn to chats around a coffin
    How are we supposed to carry on
    I come back home stewing with questions again
    My way to deal is booze and an pen
    The ink it shakes so lightly on the page.”

    Klasični punk proteže se cijelom pločom i podsjeća na hrpu bendova, ali dodatak gajdi daje toliko sladak odmak od svega ostalog. “Weyburn”, “One Day” i osobito “The Comeback” primjeri su lude gitare i pete brzine, ali sve u svemu tempo je umjereniji nego inače i stvari su blaže u odnosu na “Rats In The Burlap“. Vokal je mirniji i na neloš način dosadniji, dok je nešto više pažnje pridodano melodiji. Poslastica za kraj je neslužbena himna Škotske “Scots Wha Ha’e” koja se također našla na njihovom prvom albumu iz 1995. Nešto moderniji zvuk je dobar, ali razlika je mala.

    Nakon dva desetljeća, deset albuma, hrpe turneja i ludih koncerata, McKenziesi ne posustaju. Kako sada stvari stoje, za dvije godine stiže novi album, a u međuvremenu koncert-dva u našoj blizini. Masivni respekt za konzistentnost, srčanost i dosljednost – kako uživo, tako i na CD-ovima. Radi ovog benda pojam ‘nacionalni ponos’ nema negativnu konotaciju.

    Do idućeg puta…  *ustajem na stol* … O kapetane! Moj kapetane!

    Muziku podržava
    Stisni