The Libertines ne mogu biti samo prosječni

    1624

    The Libertines

    Anthems For Doomed Youth

    Datum izdanja: 11.09.2015.

    Izdavač: Virgin Records / Universal Music

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Barbarians
    2. Gunga Din
    3. Fame and Fortune
    4. Anthem for Doomed Youth
    5. You’re My Waterloo
    6. Belly of the Beast
    7. Iceman
    8. Heart of the Matter
    9. Fury of Chonburi
    10. The Milkmans Horse
    11. Glasgow Coma Scale Blues
    12. Dead for Love

    Čekali smo dugo, možda i predugo, ali konačno smo dobili novi album jednog od najznačajnijih britanskih bendova nastalih zadnjih petnaestak godina.

    Pomalo je čudno kakav je kult oko The Libertinesa nastao tijekom godina, kao da niti jedan drugi bend nije postojao na Otoku, već su svi dobro gledali razgovaraju li Carl i Pete ili ne, hoće li biti kakvog reuniona ili ne. Prvo smo dobili nekoliko svirki na kapaljku, ali posljednjih godinu-dvije sve se zarolalo i krenulo u pravom smjeru zbog čega smo i dobili tek treći album u karijeri benda.

    Ne treba previše ponavljati povijest The Libertinesa, ali nije na odveć spomenuti. The Strokesi su postali ‘the band’, ali su bili Amerikanci, stoga su Britanci morali ‘napraviti’ domaće indie rock zvijezde. U to vrijeme su se The Libertinesi činili kao odličan izbor jer su od starta karijere pokazivali veliki talent.Najavni album “Up The Bracket” učinio je svoje, a posebno određeni singlovi, pa su već tada lagano ušli u legendu. Ipak, sa slavom obično dolaze i mnogi problemi, a Doherty je u to vrijeme bio vrlo problematičan tip, tukao se s članovima benda, pljačkao ih, ali, ono što je i najvažnije, isprobao je sve moguće droge koje su postojale, što ga je i tjeralo na sve te nepodopštine.U takvom kaotičnom stanju snimali su drugi album. Doherty je malo bio prisutan, a malo je odlazio, jednostavno, sve je bilo u velikom rasulu. Ne znam kako su uspjeli dovršiti album jer je Pete otišao iz benda na rehabilitaciju debelo prije objavljivanja albuma, ali na ljeto 2004. “The Libertines” izlazi. Bend je čekao da se Pete vrati, otišli su čak i na turneju s nadom da će se uskoro vratiti, ali Pete se nije vratio, a Carl nije htio dalje voditi bend bez svojeg sidekicka. Čekali su povratak Petea i na rehabilitaciji više puta, no on je dolazio i odlazio kada je želio, pa važnijeg pomaka u njegovom zdravstvenom stanju nije bilo.Da ste tada bilo kojeg fana benda pitali nada li se nekoj novoj pjesmi The Libertinesa u budućnosti, mislim da bi svi bili iskreni i rekli da će se to vrlo teško dogoditi, da je previše zle krvi bilo unutar benda, posebno jer je Babyshablesima (novom bendu Petea Dohertya) krenulo poprilično dobro.

    Ipak, Carl nije zlopamtilo, on je dobričina i pomalo je poboljšavao odnose s dugogodišnjim prijateljem, pa su se zaredale vrlo rijetke svirke, da bi ih u posljednje vrijeme bilo sve više. Naravno, bilo je to zbog love, ali su zajedno na bini u originalnoj postavi zaključili da dva albuma nisu sve što su imali za reći, da u njihovim prstima ima još melodija koje bi voljeli podijeliti s drugima i tako smo dobili album “Anthems For Doomed Youth“.

    Muziku podržava

    Posljednji radovi raznih Dohertyevih projekata su bili vrlo solidni, a “Let It Reign” Carla Barâta And The Jackalsa je bio pravi povratak u formu, pa su fanovi i očekivali mnogo, jako mnogo od novog albuma The Libertinesa, stoga slobodno možemo reći da je “Anthems For Doomed Youth” jedan od najiščekivanijih albuma godine, barem u indie rock svijetu.

    Da se The Libertinesi nisu raspali 2004., “Anthems For Doomed Youth” bi im sada bio otprilike 6 ili 7 album u karijeri i tada bismo mogli reći da sasvim pristojno stare. Ovako, kada je to tek treći album nakon dugo vremena, mnogi će reći da su očekivali više i u toj izjavi ne bi previše pogriješili.

    Prvi dojam nakon preslušanog albuma je da se bend spustio barem u jednu ili dvije brzine niže, jer album obiluje pjesmama srednjeg tempa, a zapravo vrlo rijetko ubrzavaju na onu dobro poznatu brijačinu koja ih je proslavila. Nekako sam dojma da su više htjeli napraviti svoj hommage britpopu ’90-ih, nego slijediti svoj zvuk s prva dva albuma, što je OK, ali će mnogi fanovi ostati zaprepašteni jer ovo nije bend kojeg su nekada poznavali.

    Istini za volju, to se već dalo osjetiti i u najavnom singlu “Gunga Din” koji je, blago rečeno, tek prosječna stvar koja najviše vuče na rane Babyshamblese. Ona je poslužila kao dobar vabitelj fanova na onu dozu kultnog iščekivanja, posebno što su je po Britaniji svirali na ovogodišnjim festivalskim nastupima. Pjesma ima taj veliki refren koji diže atmosferu, ali ipak nije odveć zanimljiva stvar.

    Uvodna “Barbarians” daje naznaku da bi album mogao biti vrlo dojmljiv i zanimljiv jer tu zvuče kao moderni The Beatlesi koji su odrasli na garažnom rock’n’rollu. Pjesmi ipak nedostaje onog kreativnog ludila (možda veće uloge opijata prilikom stvaranja pjesme), a to se osjeća i u nekoliko sljedećih pjesama.

    Prva pamtljivija pjesma s albuma je balada veća od života, naslovna “Anthems For Doomed Youth“. Na njoj je konačno sve posloženo kako treba, ono što su i Carl i Pete dobro istrenirali tijekom perioda razdvojenosti, pa iako je poprilično neuobičajena pjesma, jedna je od najjačih na albumu.

    You’re My Waterloo” neodoljivo podsjeća na suradnju Dohertya s Peterom Wolfeom, umjetničkog imena Wolfman u pjesmi “For Lovers”. U to vrijeme su i kulminirali njegovi problemi s narkoticima, a ovo zvuči kao prijateljsko-romantičarska ispovijest o svim demonima koji su Dohertya mučili od ranih dana naovamo.

    Ono što je loše na albumu su pjesme poput “Iceman” koje zvuče kao da su finalizirane negdje taman u pola posla. Tu se osjeća da su htjeli zazvučati kao The Beatlesi iz psihodelične faze svoje karijere, ali The Libertinesi ipak nisu uspjeli stvoriti toliko jaku stvar.

    Ono što će razveseliti stare fanove benda je svakako drugi dio albuma i pjesme kao što su “Heart of the Matter” i “Fury of Chonburi Virgin” koji nas podsjećaju da još uvijek imaju dovoljno vatre da potpale svoju inspiraciju, dok je “The Milkmans Horse” oda Oasisu iz najbolji dana.

    Posljednje dvije pjesme “Glasgow Coma Scale Blues” i “Dead for Love” slobodno možete preskočiti jer su vrlo zaboravljive, nešto poput ranije spomenute “Iceman”…

    Kao što sam i ranije rekao, ovo nije preloš album, ali je uvelike drugačiji od onoga što su mnogi očekivali da će čuti na dugoočekivanom trećem albumu svog omiljenog benda. Jedanaest godina je dugačak period, to možete pitati i Petea i Carla jer su u to vrijeme imali mnoge uspone i padove, a ovo je negdje između, vrlo dobro odrađivanje posla, da ne ispadne kako samo sakupljaju pare na staru slavu.

    Nove pjesme jasno zaostaju za starim hitovima, iskreno, ne vidim tu niti jednu pjesmu koja bi mogla postati instant hit kao što je, primjerice, bila “Can’t Stand Me Now”, ali kao cjelina, album je vrlo zaokružen. Ipak su dečki nešto stariji i vjerojatno nešto ‘čišći’, pa im je to iskustvo djelomično oduzelo bijes kojeg su ranije obilno posjedovali.

    Ako je već moralo doći do novog albuma The Libertinesa, drago mi je da to nije bio tek puki pokušaj repliciranja uspješne formule s početka karijere. Moguće je da će sada mnogi reći da su već izlizani i da su postali samo još jedan indie rock bend bez muda, ali kad to Carl i Pete čine zajedno, ne može biti prosječno.

    Sve je spremno, čekamo veliku turneju, pa da vidimo koliko je ovaj reunion dugog vijeka. Turneje često daju odgovor…

    Muziku podržava
    Stisni