(The) Lesser Men: Zaokret prema mračnijem zvuku

Adult disoriented rock je fora izraz kojim (The) Lesser Men opisuju žanr koji sviraju. Kako vrijeme odmiče, tako mi se njihova glazba sve više i približava dotičnom konceptu.

Prošlo je skoro tri godine otkako su oduševili svojim prvijencem “Vacation Freeze”. Noisy Night Records otišao je u hibernaciju pa je bend prošetao do još jednog indie izdavača Geengera koji je objavio novi album “Bedrooms“.

“Bedrooms” je nešto drugačiji album od “Vacation Freeze”, djeluje zreliji s manje eksplozivnih pjesama koje ćete gotovo instinktivno pjevušiti nakon prvog slušanja. Ovaj album je višeslojniji s melodijama koje sa svakim novim slušanjem otkrivaju i nove detalje, vrlo sanjivog karaktera s refrenima koji su odlično pogođeni. U međuvremenu su narasli za dodatnog člana, trojac je postao kvartet i to se jasno osjeća s nizom synth premaza u pjesama.

Naslovna “Bedrooms” ujedno i otvara album – lepršava pjesma koja asocira na indie glazbu ’80-ih gdje su nedvosmisleni uzori bendovi kao što su The Smiths i The Cure. Već provjerenu formulu daje drugi dio pjesme kada se sve smiruje u formu na tragu meditacije prepune sitnih instrumentalnih igrica.

“Sometimes So” počinje vrlo nabrijanim bubnjem i vokalom koji zatim prepuštaju primat synthovima, čime pjesma kratko ohladi do frenetičnog refrena. “This Won’t Hurt (Long Enough to Cry)” mogli bi zavoljeti fanovi The Nationala i ranih Editorsa jer su Lesseri ovdje posudili najbolje momente od oba benda, dok je “Summer’s Gone” od ranije poznati zgoditak koji će zasigurno postati favorit na koncertima.

Počevši od “Hours”, sljedećih nekoliko pjesama sasvim je solidno, od kojih se svakako “Useless Men Think-Tank” ističe kao jedan od vrhunaca drugog dijela albuma. Nakon laganijeg uvoda, pjesma u jednom trenutku eruptira, a vjerujem da je pri takvim trikovima prste imao Mark Mrakovčić koji se još jednom dokazao kao vrsni producent koji jednostavno ne zna i ne može pogriješiti.

Ako tražimo najveće odmake od dosadašnjeg stvaralaštva, najbolje je poslušati “(Take Me to) Damask” koja ima i malo museovskog postapokaliptičnog štiha s vrlo interesantnim klavirskim dionicama. Kad takve stvari uzmemo u obzir, jasno je da (The) Lesser Men misle ozbiljno i spremaju se za velike stvari.

U konačnici možemo reći da su (The) Lesser Men novim albumom, dodajući jačinu dionicama synthova, došli na pola puta između već pomalo zaboravljenih The Orange Strips i vrlo aktualnih Jonathan, dok ih na inozemnoj sceni lako možemo ukalupiti između The National i Editors. Zvukovno možda još nemaju tu hitoidnost riječkog benda, ali imaju potrebnu emociju koju znaju vrlo dobro prenijeti kroz svoje pjesme.

Albumi poput ovoga često kod publike prođu ispod radara, ali kako se prije nekoliko godina otkrilo Jonathan, tako bi red bio da se otkriju i (The) Lesser Men. Ovaj album ima gotovo sve, osim možda jednog velikog hita koji bi ga ponio, jer je odmak od prvijenca vidljiv, zanimljivost zvuka je prisutna, poprilično prati ono što je i vani popularno, synthovi su odlično uklopljeni, kulise su mračne… Možda stvarno jedino nedostaje da na naslovnici piše The National ili Editors…