Jerry Lee Lewis
Mean Old Man (Deluxe Edition)
Datum izdanja: 24.09.2010.
Izdavač: Verve / Universal Music
Žanr: Pop, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Uoči 75. rođendana, najopakiji pijanist svih vremena s ubojitom kombinacijom talenta i egoizma još je jednom dokazao da je čovjek star koliko se starim osjeća te da godine ne znače ama baš ništa.
Prije četiri godine Jerry Lee Lewis objavio je “Last Man Standing“, povratnički album na kojem je ugostio neke od najvećih zvijezda današnjice koje su bile spremne zaigrati po njegovim pravilima. Identičnu formulu, s gotovo identičnim glazbenim gostima, primijenio je i na novom uratku “Mean Old Man“, no opći dojam albuma je puno slabiji od odličnog prethodnika.
Pristup je identičan: Lewis svira klavir i pjeva, dok gosti hvataju mrvice boreći se za trenutak njegove pažnje. Neki će ravnopravno pjevati s njim u duetu, neki će biti back-vokali, neki će samo odsvirati svoju dionicu ili pratnju, a neki – poput Krisa Kristoffersona u “Sweet Virginia” – neće biti ni navedeni.
Iza oba projekta stoji ekscentrični milijarder Steve Bing (između ostalog i producent glazbenih filmova “The Rolling Stones: Shine a Light” Martina Scorsesea, “CSNY/Déja Vu”…) koji je 2006. godine uskrsnuo Lewisa iz nepravednog zaborava. Jedan od najboljih bubnjara današnjice, Jim Keltner, zamijenio je Jimmya Ripa na produkciji što je rezultiralo ponešto suzdržanijim pristupom.
Iako se većina gostujućih zvijezda – Keith Richards, Mick Jagger, Ron Wood, Merle Haggard, Robbie Robertson, Ringo Starr, John Fogerty, Kris Kristofferson, Willie Nelson i Kid Rock – ponovno odazvala pozivu i vrhunski odradila svoj zadatak, jednostavno nedostaje ona raskalašenost koja je krasila izdanje otprije četiri godine.
Dva su osnovna razloga: Keltner favorizira zvuk kakav je Lewis imao u zlatnim danima Sun Recordsa, a gosti su na ovom izdanju minorizirani praktički do neprepoznatljivosti; teško je povjerovati da uglavnom imaju još manju ulogu nego na “Last Man Standing” (što u slučaju Kid Rocka uopće nije loše).
Ni novi članovi nisu bolje prošli: Erica Claptona zvali su raznim imenima, bio je i Slowhand i God, no za Lewisa je samo Guitar Boy. Sheryl Crow odlično se snašla u “You Are My Sunshine“, no trenutak za pamćenje ipak su “Roll Over Beethoven” s vrhunskom postavom (Ringo Starr, John Mayer, Jon Brion) i “Dead Flowers” s neuništivim Mickom Jaggerom koji pjeva tako odsutno, gotovo kao da stihove dobacuje iz susjedne prostorije.
Umjesto specifičnog i prepoznatljivog boogiea i brzih, divljih pjesama koje su obilježile prethodno izdanje, na albumu prevladavaju rock, country i gospel pjesme sporijeg tempa. “Mean Old Man” ne nudi ništa novo, već samo ugodno, neopterećeno slušanje, podsjećajući na Santanin koncept s albumima “Supernatural” i “All That I Am” uz jednu veliku razliku: Jerry Lee Lewis okupio je creme de la creme izvođača, a mogućnost da na vlastitom albumu padne u drugi plan jednostavno ne postoji.
