The Flatliners: Odmakli se od korijena i zaradili pljesak

    153

    The Flatliners

    Inviting Light

    Datum izdanja: 07.04.2017.

    Izdavač: Rise Records

    Žanr: Alternative, Punk, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Mammals
    2. Hang My Head
    3. Nicotine Lips
    4. Indoors
    5. Human Party Trick
    6. Unconditional Love
    7. Burn Out Again
    8. Infinite Wisdom
    9. Sympathy Vote
    10. Wedding Speech
    11. Chameleon Skin
    12. No Roads

    Flatsi su kanadski punk-rock kvartet koji je s petim albumom karijere napravio korak natrag od svojih hardcore i ska korijena, a punom nogom zakoračio u nešto što se naziva alternativa i indie.

    Zadnjih nekoliko godina perjanica američke izdavačke kuće Fat Wreck Chords i mahom cijenjeni na nezavisnoj sceni, 2010. poharali su punk top ljestvice s tada tek trećom pločom “Cavalcade”. S vremenom su The Flatliners evoluirali – nešto su odbacili, nešto im je naraslo. Nova izdavačka kuća i podugi period od izlaska prethodnog albuma “Dead Language” bili su valjani razlozi za naslutiti promjenu zvuka što se na kraju i dogodilo. Ova promjena, doduše, nije došla odjednom, ali sada se tek o njoj može pričati.

    Tehnika je tu, nabrijanost u manjoj mjeri nego inače, brzina i žestina na trenutke pokažu zube, a hardcore i ska su stvar prošlosti. Melodija se uzdigla stepenicu više, instrumenti su blaži i jasniji, a vokal je otišao ‘pod nož’ i doživio poveliku transformaciju. Dakle, “Inviting Light” velikim je dijelom neusporediv s ostatkom diskografije i sasvim sigurno će odbiti dio fanova, dok će s istom sigurnošću neke nove pridobiti.

    Muziku podržava

    Poduži uvod u podužu uvodnu pjesmu odmah uvodi slušatelja na novi teritorij. Tempo ostaje srednji, blago pečen, a karakteristični glas Chrisa Creswella zavija i reži bez lajanja. Na jednom od singlova, “Hang My Head”, ipak čujemo impresivni raspon neiskašljanog vokala koji na trenutke podsjeća na onaj Tima iz benda Rise Against. “Nicotine Lips” zvuči kao b-strana nekog od prijašnjih albuma i najbrža je stvar od njih tucet.

    “Indoors” se sa svojim metal mini-varijacijama oslanja na melodiju i sporiji tempo kojim dominiraju bubnjevi. “Unconditional Love” je nesvakidašnja countryeskna balada sa žestokim refrenom i nježnom, zaigranom gitarom, ali najveći odmak od punka i izlet u nepoznato ipak je poluakustična i na momente uspavljujuća “Chameleon Skin”. Sekvencirana je na predzadnje mjesto što je dobro jer privodi album kraju na življoj noti s posljednjom “No Roads”, ali istovremeno je loše jer je teško uvijek biti u raspoloženju za tu stvar, što dovodi do tipke ‘skip’ umjesto ‘stop’. Donekle ju spašava buđenje negdje oko dvadesete sekunde treće minute, ali to je čamac s rupom jer se petominutna pjesma ubrzo počinje ponavljati.

    “Burn Out Again” i “Infinite Wisdom” iskaču – prvotna s ugodnom vibrom i zanimljivom solažom, a drugotna svojom tvrdokornošću kojom kontrira ostatku, bez da utječe na sveukupnu kohezivnost.

    Muzika i vokali djeluju preisproducirano i na momente umjetno, ali to je uglavnom samo početni dojam i ako se preko njega prijeđe otvorenih ušiju, ovaj album nudi puno toga. Negativne strane – gitare i solaže, koliko god bile dobre, znaju zvučati zatomljeno u svemu. Bas se slabo čuje, a za bubnjeve ne bih zamjerio da su više izraženi.

    Iako pozitivan bend, motivi i simboli tekstova uglavnom su nešto manje pozitivni. Iako ne govore o smrti direktno, puno spominju kosti, krv, znoj, dijelove tijela poput glave, usana, ruku, očiju, žila, mesa i to je slučaj s cijelim opusom, ne samo ovim albumom. Ono što se uglavnom teže iščitava su teme i značenja pjesama, a kao osnovu svega ja bih naveo međuljudske odnose. Iako su natuknice tu, dio toga uvijek je podložan metaforiziranju. Raspoloženje je pomalo depresivno, ali na čudno ljubazan način, koliko god to oksimoronski zvučalo. “Help me peel my eyes awake, come and roll me right out of the grave, it feels like someone pissed in my veins” je dobar primjer.

    U vrijeme kad se sve i svatko vraća svojim korijenima, Chris, Scott, Jon i Paul svoje su korijenje iščupali. Pa zašto da ne? Matematički korijen – bljak, zubni korijen – jao, korjenasto povrće – ne, hvala. Muzički korijeni? Eno ih na prošlim albumima, samo klik udaljeni.

    Baš kao što je košarkaš Vince Carter 2000. godine, tada član kanadskih Toronto Raptorsa, zbunio svijet svojim neobičnim zakucavanjem rukom kroz obruč, tako su i Flatlinersi u kratkoj pauzi ostavili i punk-rock svijet. U konačnici, baš kao Carter, zaradili su pljesak.

    Muziku podržava
    Stisni