The Darkness i dalje (samo) zabavni

Svaka roba ima svoj rok trajanja, a svakim novim izdanjem je jasno da je The Darknessu prošao rok trajanja u onom trenutku kad je završena promocija prvog albuma.

“Permission To Land” je bio urnebesno zabavan album, prepun smiješnih tekstova potpomognutih glam rockom što je činilo idealnu kombinaciju. Sve nakon tog, uključujući i ovaj novi album nema taj naboj, bend želi zvučati ozbiljnije, ali time je i izgubio dobar dio svoje draži.Samo ime albuma “Last Of Our Kind” trebalo bi ukazivati da su jedni od dinosaura svoje vrste, hard/glam rocka što u neku ruku i jesu. Malo je novih bendova koji su krenuli tim koracima i pri tome uspjeli. Ipak, taj naziv i ne otkriva sve što je bend ponudio na novom izdanju, iako je jasvim jasno da su reciklirali sve dosadašnje utjecaje s prijašnjih albuma.The Darkness ne bi bio The Darkness da tu nema ogromnih riffova, urnebesnih melodija i prije svega falsetiranog vokala Justina Hawkinsa koji je ponovno razvalio svoj glas kao da ga više nikad neće trebati koristiti. Zbog tog ih mnogi vole, ali nisu pružili ništa novog van očekivanog.

U ponekim pjesmama se osjeti dašak svježine kao u npr. najdužoj pjesmi albuma “Mighty Wings” koja mnogo duguje grupi Queen i Freddyu Mercuryu. Tu su ispremiješali sve i svašta, od operetnih vokalnih dionica do standardnih solaža uz nekoliko potpunih preokreta u pjesmi zbog čega je pjesma i dobila na svježini. Šteta da sličnu formulu nisu upotrijebili i na ostatku albuma gdje se previše trude nalikovati na ‘dinosaure hard rocka’.

Uvodna “Barbarian” je ono najgore kako The Darkness može zvučati, totalno sterilno i bezvoljno za ikakve promjene u odnosu na zadnja dva albuma. Sva sreća da se vrlo brzo okrene stranica i bend ponovno uspijeva pružiti onu dozu ludila zbog kojih ih još ne treba otpisati, iako vjerujem da su to mnogi već i učinili.

“Open Fire” po uvodu zvuči kao neka stvar od The Culta, ali već po uključivanju vokala, jasno je da to nije njihova stvar. Tu se osjeća da The Darkness ima još energije za velike stvari, iako je pjesma većinom u granicama stereotipnih za hair metal bendove koji su carevali tamo prije otprilike 30-ak godina.

Naslovna “Last Of Our Kind” je ipak pjesma koja bi mogla vratiti bend na pravi put jer se tu mnogo tog poklopilo u jednu vrlo himničnu skladbu kakvu nisu već dugo imali. “Wheels Of The Machine” pokazuju da i dalje znaju napraviti baladu veću od života (a takve su radili lakoćom na početku karijere), dok si s ljubavnom “Sarah O’Sarah” otvaraju put prema klasičnijem rock zvuku.

Nakon preslušavanja “Last Of Our Kind”, malo tko bi mogao ustvrditi da su to isti luđaci koji su napravili pjesme poput “Growing on Me” i “I Believe in a Thing Called Love” iako ih odaju slične solaže i posebno operetni vokali.

Ipak, i nakon više od dekade i nekoliko promjena u bendu (posljednjih godinu dana najvruća stolica je bubnjara), The Darkness se sasvim solidno drži. Nije to više bend koji može držati cijeli svijet u rukama kao u vrijeme prvijenca, ali je i dalje sasvim solidan u onom što radi.

Vremena se mijenjaju, pa tako i The Darkness. Trenutno ima boljih i mlađih koji na njihovom terenu mnogo upečatljivije koračaju, ali The Darkness je ipak samo jedan.