Teško dokučiva bitnost albuma

U današnjem svijetu mp3-ica i iTunesa, svijetu u kojem po sistemu jukeboxa s nekoliko klikova možemo kreirati vlastiti zlatni megamix, sve teže opraštamo brljanje, prazan hod ili slaba mjesta koja su popratna pojava na sve većem broju dugosvirajućih uradaka kako etabliranih tako i novi(ji)h imena svjetske i domaće glazbene scene.

Upravo zato, u tom i takvom svijetu albumi poput “Strangers” mladog kantautora Ed Harcourta teško da će ikad biti poslušani od prve do zadnje pjesme više od jedanput. Jer zašto trpiti 20 minuta glazbenog bljedila kad se stvari mogu svesti na ono što je bitno, na ono što uistinu vrijedi?!

Evo, recimo, “Storm Is Coming”, pjesma s kojom Ed otvara album. Nekako je preispolirana, predorađena, preuredna. Preproducirana. Jer atmosfera nadolazeće oluje koju pokušavaju dočarati svi ti zvuci teške kiše i gadne grmljavine, a i tekst u kojem se Harcourt trudi ostaviti dojam izmučenog patnika uspjeli su me inspirirati da vizualiziram tek oluju u čaši vode ili do kože pokislog mlađahnog autora koji, iznenađen olujom, poljubi vrata lokalne knjižnice u kojoj je mislio posuditi knjigu poezije nekog engleskog klasika, ukrasti mu stih i tako zgodno dovršiti vlastitu pjesmu.

Ili “Let Love Not Weigh Me Down”, uzburkano-mračno-bučna pjesma kojom dominira violina. Njome Ed Harcourt pokušava krenuti tragom Nick Cavea, no to mu ne polazi za rukom. Pa “The Trapdoor” u kojoj Ed mrmlja nešto o ‘lubanjama u oceanu’. Takvu bi pjesmu možda napisao Nick Drake, ali Nick Drake na cracku. Ima toga još no produktivnije bi bilo da se okrenemo svijetlim trenucima na albumu.

A u takve definitivno ulazi “Born In The 70s” koja neodoljivo podsjeća na grupu James i njihovu stvar “Laid” (u mojoj bilježnici ta se usporedba nalazi u koloni ‘Komplimenti’), klavirska balada “Kids (Rise From The Ashes)” što jednim okom škilji prema Ryanu Adamsu te “Loneliness“, pjesma s radijskim potencijalom o prednostima povlačenja u osamu i traženja inspiracije u samome sebi.

Iako je očito talentiran (a i poprilično svjestan toga), Ed Harcourtu nedostaje bitna karakteristika – sposobnost da pravim odabirom pjesama oblikuje kvalitetnu cjelinu. Taj završni, no istovremeno i vrlo važni, touch riješio bi ovaj album nepotrebnog balasta i pomogao slušatelju da se fokusira na ono bitno i lijepo što nam Ed H. ima za poručiti. A nije da toga nema. Dapače.