Teška albumčina

Još do prije samo nekoliko godina, mogli smo reći da naši bendovi uvelike žele oživjeti glazbu novog vala. Malotko je imao pretenzije uključiti se u ogroman pokret koji se događa u rock glazbi na svjetskoj sceni jer mi pak preferiramo ‘domaće je domaće’.

U međuvremenu se dosta toga promijenilo i moderni utjecaji našim bendovima učinile su mnoge odlične stvari. Najbolji dokaz u nas za tu tezu jest Vatra, a mnogi mlađi bendovi su još dublje ušli u srž problematike ‘nenovovalnog’ zvuka, ne samo u nas već u cijeloj regiji. Kleimor je jedan od najboljih primjera kreativnosti na svjetskoj razini.

U samo nekoliko dana/tjedana u ruke su mi došla dva izvrsna regionalna albuma koja nimalo ne zaostaju za svjetskim velesilama u svojim žanrovima. Iako i Svi na pod i Kleimor itekako miješaju žanrovske odrednice, oba benda u svojoj osnovi daju vrlo jasnu sliku intelektualnog pristupa iskušanih tema na način gdje eksperiment postaje uspješna zabava. Time je srpski bend poharao elektro-popom, a bosanski indie-elektro-rockom.Obujam utjecaja Kleimora vrlo je velik, on balansira od Placeba do Penduluma, od Musea do Rammsteina i takvih paralela mogli bismo pronaći mnogo jer ovih 13 skladbi lišeno je bilokakvih suvišnih stereotipa koji često znaju ograničavati mainstream bendove, što se posebno može reći za naše krajeve (svaka čast izuzecima).

Zbog sve te kompleksnosti zvuka, melodija i radiofoničnost uopće nisu dovedene u znak pitanja jer “Kamaloka” razvaljuje i u tom pogledu. Da bend dolazi iz Britanije ili ne daj Bože Amerike, sigurno bi već sada samo zbog ovog albuma punili poveće dvorane i imali nekoliko hit singlica, dok ćemo ovako, siguran sam, trebati čekati još mnogo vremena da nešto toliko kvalitetno eksplodira kada naši mediji ne pružaju šansu ničemu što se ne zove Rozga ili Severina, posebno ako je to nešto novo i svježe.

Šarolikost zvučnih kulisa ipak ima i zajedničku nit, prvenstveno u mračnosti i mističnosti pjesama, te odlično posloženim elektronskim dodacima što se možda i najbolje osjeća s vrlo ugođenim ritam sekcijama u pjesmama. Cijelu priču dodatno zakuhavaju vokali (zar moram uopće pričati da su i oni na ‘svjetskom’ jeziku čime će biti još manje zanimljiviji našem društvu) koji su posloženi vrlo frenetično i energično, a u drugu ruku vrlo eksperimentalno i sanjivo.

Uvodna “First Satori” jest ono što je nedostajalo posljednjem albumu benda Muse (ili je bilo u vrlo malom broju u odnosu na prethodnike), razigrani elektro-simpho-rock zarazne melodije i visoke atmosferičnosti gdje se glazba izdiže u pravim trenucima i nije baš sve u ‘velikom’ refrenu.

“Heilstorm” ima također vrlo plesni ritam i u neku ruku me s njome podsjećaju na miks naših također debelo podcijenjenih East Rodea i The Chwegera, dok sa skladbom “Background Smile” počinje žestoka raspaljotka u velikoj mjeri obojana drum’n’bass ritmovima, pa tako ova pjesma zvuči kao The Prodigy iz zenita karijere (prijevod: od prije 15-ak godina).

“Spectrum” je teži i mračniji drum’n’bass komad, a slična joj je i “Dance Elevated“, samo što je ona više ‘zagriznula’ u trip-hop vode. Pjesma poput “Duotone” nešto je za što bi se i Rammstein ‘potrgao’ da sklada, a ujedno bi se odlično uklopilo u njihov vatreni spektakl gdje elektronika i žestoki riffovi dolaze u prvi plan.

“Clubbing Westward & Sux” ogroman je klupski potencijal, kao da su se The Chemical Brothers i Pendulum složili i zajedno skladali pjesmu, a “Zero” joj je glazbeno gledajući podosta blizu, dok psihodelija “Lucid In My Dreams” pokazuje sasvim novo lice Kleimor ekipe.

Nakon ogromnog broja preslušanih albuma u 2011., moram reći da me se cijeli koncept oko “Kamaloke” najviše dojmio, posebno nakon pomalo nevjerojatnog podatka da dolaze iz BiH. Taj podatak uopće ne mijenja na stvari koliko je ovo fascinantan album, ali pomalo je nevjerojatno otkriće kakve kreativce imamo u ‘našim krajevima’.

“Kamaloka” je album koji od uvoda do kraja niže samo besprijekorne glazbene komade koji u najmanju ruku zvuče ‘svjetski’ (glup izraz, ali ovdje odlično odgovara), pa bi bila prava šteta da se ‘izgubi’ zbog manjka interesa za njih jer za ovakve stvari izdvajamo i po 300-tinjak kuna, a možemo doživjeti to mnogo jeftinije, u najmanju ruku jednako dobre kvalitete.

Već dugo nisam dao čistu peticu nekom albumu, a da on nije reizdanje ili kompilacija, ali nešto poput “Kamaloke” to jednostavno zaslužuje jer kroz 13 skladbi u niti jednom trenutku nisam osjetio da je nešto slabije od ostatka, album jednostavno razvaljuje u cijelom svojem obujmu.