Terror
The Damned The Shamed
Datum izdanja: 26.05.2008.
Izdavač: Century Media / Dallas Records
Žanr: Hardcore
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Sve je manje američkih bendova koji odolijevaju trendu miksanja svih mogućih i nemogućih stilova pa zato nije neočekivano što je Terror na nekim mjestima dobio naziv ‘čuvar stare škole hardcorea’.
Iako bi se iz ovoga moglo, možda i trebalo, komotno zaključiti kako je ovime finaliziran opis muzike koju prezentira ovaj bend, baš i nije tako. Ili, bolje rečeno, nije točno tako.
Naime, točno je da se radi o ‘old school’ hardcoreu, no meni se nekako čini da se ovdje radi o njegovoj modernijoj, dotjeranijoj verziji, ali ipak s dubokim korijenima one tradicionalne, kakva, na žalost mnogih joj fanova, sve više i više nestaju. Što smo u nekim ranijim analizama već i rekli.
Recimo tako da su pjesme u kompletu puno melodičnije, tečnije, pa čak i atmosferičnije, a gitaristička muzička kulisa u svom bi dobrom dijelu mogla posložiti kao podloga za neki heavy/thrash metal album. Naravno, uz odgovarajuće vokale, jer ovdje su upravo oni ti koji albumu daju najsnažniji HC pečat.
Onako, čisto ‘shouting’ pjevanje, bez krkljanja, davljenja ili vrištukanja, s jako dobrom produkcijom, i bez obzira na visoke instrumentalne vrijednosti, u ulozi ‘kolovođe’. Njihova agresija i silina, pa i ona u dvostrukim im izmjenama i dopunama, čisti je kontrast jasnijim gitarističkim thrash ‘n’ heavy riffovima, kojima također ne nedostaje snage, ali su puno odmjereniji i poneki puta dobro dođu za smirivanje tenzija.
Zato su u svojoj silini vokalne sekcije praćene tradicionalno moćnim, ali opet – nekako više thrasherskim nego klasičnim HC soundom. Atmosfera, koja je ranije spomenuta, ovdje je na zavidnoj razini cijelim tijekom, a pojačana je u smirenijim dijelovima nekih pjesama s akustičnim i blagim ritmičko/solističkim gitarističkim segmentima (“Betrayer“, “March to Redemption“).
Problem ovog polusatnog albuma mogao bi biti tek jednoličnost i očekivana predvidljivost, ne i potpuna sličnost, otprilike polovine naslova. Kao što su tipičnije, brže HC-ovske “Voice of the Damned“, “Rise of the Poisoned Youth” ili “What I Despise“.
No potpuna monotnija ne postoji i vješto je izbjegnuta, jer ima i nekoliko ‘mid tempo’ naslova, koji su izostanak ‘brzine’ nadomjestili unutarnjom snagom (“Feel the Pain“, “Suffer, to Return Harder“).
Osobno, ne sumnjam da će se ovaj album dopasti svima koji su u ovoj vrsti muzike uživali i ne misle to prestati raditi. Oni pak kojima HC nikada nije ležao, druženje s “The Damned the Shamed” će zasigurno doživjeti baš na način na koji asocira ime benda.
No zato, meni realnost i objektivnost govori da se radi o sasvim pristojnom djelu, kojeg bih pomalo čak i usporedio s Agnostic Frontovim “Warrior”.