Tek sad objavljen koncert iz 2003.

Nakon raspada benda Juniper, Damien Rice je napravio vrlo zavidnu karijeru kao solo izvođač, dok su njegovi kolege iz benda osnovali Bell X1, koji nije svjetski odveć poznat već se čvrsto drži Irske i Britanije. Rastanak od ‘starih prijatelja’ bio mu je jedan od najpametnijih poteza u životu.

Već njegov prvijenac “O” pokazao je da je Rice vrhunski indie folk majstor koji svojom gitarom izvrsno pogađa melodije uz vrlo dobru tekstualnu podršku pa zato i ne čudi što je taj album dobio Shortlist Music Prize i prodao se u višemilijunskoj nakladi diljem svijeta.

Prije dvije godine izdao je tek nijansu slabiji “9”, a u međuvremenu su na svjetlo dana još izašli “B-Sides” te dva live-albuma, od kojih je “Live from the Union Chapel” preda mnom.

Koji je pravi razlog za izlazak ovog izdanja tek sada, stvarno ne znam, pošto je ovaj koncert iz 2003. godine. Većina pjesama je s debi-albuma, a dodatno ga je obogatio s još nekoliko pjesama koje nisu bile objavljene na njemu.

U većini pjesama vokalno ga prati dugogodišnja suradnica Lisa Hannigan, koja ima vrlo snen glas. Zajedno zvuče kao vrlo dobar i skladan glazbeni par.

CD započinje s gromoglasnim pljeskom, na što se nadoveže osjećajna “Delicate“, nakon koje slijedi nimalo lošija “The Blower’s Daughter“, “Volcano” je jedan od najbučnijih (u glazbenom smislu) trenutaka na albumu, dok nova “Then Go” ponovno usporuje ritam, a glavni vokal u njoj je preuzela Hannigan, kao i u završnoj “Silent Night“.

Izražajnost Damiena Rice daje ovom izdanju pozitivnu ocjenu makar ono ima brdo nedostataka, a najveću u dužini trajanja. Pošto je koncert stari skoro pet godina, očekivao sam mnogo duži set u kojem bi još više do izražaja došao genijalni “O”. Ovako je na 36 minuta smješteno samo osam skladbi, od kojih tek polovica dolazi sa spomenutog albuma, a ujedno nema niti najvećeg hita s njega “Cannonball”.

Jedna od većih zamjerki bi zasigurno bila i Lisa Hannigan, koja je puno utjecala prilikom izvođenja samih pjesama pa bi mi logičnije bilo da je se više spomene, a ne tek malim slovima na poleđini omota. Inače, ponavljam, Hannigan se izvrsno uklopila s Riceom pa pjesme zvuče vrlo osebujno kada ona uzme mikrofon u ruke.

“Live from the Union Chapel” mi izgleda jedno tipično izdanje koje nije trebalo biti objavljeno, barem ne u ovakvoj formi i ne s tolikim ‘zaostatkom’.