Tek eksperiment Bujruma

    692

    Franolić, Ćulap, Jovanović

    Put

    Datum izdanja: 24.10.2016.

    Izdavač: Geenger Records

    Žanr: Etno

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Jasmin
    2. Sab-a’a
    3. Moj Behare
    4. Sablja
    5. Vrelo
    6. Kanjira
    7. Put
    8. Stade se cvijeće rosom kititi
    9. Bujrum
    10. Hum

    Dražen Franolić (oud ili ud) i Kamenko Ćulap (perkusije) prije tri i po godine objavili su album “Bujrum” da bi mi se na usnoj harmonici ove godine pridružio Marko Jovanović, s kojim su, dakle, snimili novi album nazvan “Put”.

    Nije to novi album u pravom smislu riječi. I to je ono nad čim visi oveći upitnik. “Put” se, naime, sastoji od osam skladbi s “Bujruma”, naravno, nanovo snimljenih u kombinaciji s Jovanovićevom usnom harmonikom. Novih skladbi je tek dvije, od kojih je “Kanjira” autorska, a “Moj Behare” tradicionalna. Bujrum” je podosta impresivno ostvarenje, prije svega egzotično, zatim i virtuozno. I “Put” je također virtuozan, ali manje atmosferičan i više iritantan. Sve ‘bujrumske’ skladbe na “Putu” slušatelju lako mogu zazvučati odbojno i krajnje neslušljivo, a razlog je upravo kombinacija glavnih instrumenata. Izdvaja se tek “Stade se cvijeće rosom kititi” koja ima šarm jer najviše naginje na tradicionalni blues, a ud je u ovom slučaju slobodno mogao biti i stari dobri bendžo.Da ponovimo, ud je arapski žičani trzalački instrument, a usna harmonika nastala je u Njemačkoj i ovakva istočno-zapadna kombinacija uvijek je dobrodošla, ponajprije jer se kroz takav glazbeni izričaj prije svega lako da shvatiti kako svi živimo na istoj planeti te kako su podjele na istok i zapad tek puke umjetne tvorevine.

    Međutim, to u slučaju albuma “Put” nije baš slučaj, odnosno, kako tko uzme. Ovdje su doslovno prikazana dva svijeta koja bi na duge staze teško ikad mogla funkcionirati kao jedan. Doduše, ne može se ovdje niti biti objektivan.

    Muziku podržava

    I Franolićeva i Jovanovićeva instrumentalna izvedba posve je zavidna (naravno i Ćulapova, ali oko njegovih perkusija ne treba lomiti koplja). Čuti usnu harmoniku kako se hvata u koštac s orijentalnim skalama i nepravilnim ritmovima u najmanju je ruku vrijedno pažnje. Pitanje je samo koliko tko može podnijeti suzvučje uda i usne harmonike. Što se tiče autora ovih redaka, ovaj je album u odnosu na prethodni “Bujrum” tek eksperiment za kojeg nije izvjesno hoće li i može li dugoročno zaživjeti.

    Ukratko, preporuka bi prije svega bila “Bujrum“, a tek zatim “Put”. Nadajmo se samo da za tri godine ovaj trio neće objaviti treći album – “Bujrum” nazvan novim imenom, te ovog puta obogaćen četvrtim članom, virzuozom, recimo, sopila.

    Muziku podržava
    Stisni