Taylor Swift
Reputation
Datum izdanja: 10.11.2017.
Izdavač: Big Machine
Žanr: Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kakva je to bila samo veličanstvena promotivna kampanja! Skidanje svega s YouTubea, misteriozne najave, spot “Look What You Made Me Do” u kojem je previše svega, skrivene poruke, pa onda popis s kim se sve Taylor Swift zaratila, zakačila ili bar ispičkarala u WC-u u tami disko-kluba, i sve to da bismo dobili – “Reputation“.
Nekada su prije objava albuma pop i rock pjevači/ce pričali koliko su alkohola/droga sasuli u sebe, kako su se skidali sa svega toga, a sada, 2017., pričamo s kim se Taylor Swift posvađala. Druga vremena, reklo bi se.
Taylor i njena vojska kreativaca nisu ni ovog puta razočarali – očekivali smo revoluciju, dobili smo revoluciju u bočici laka za nokte. Ukratko, “Reputation” i album prethodnik sličniji su nego što bismo očekivali od bombastične pjesme i videa “Look What You Made Me Do” kao najave za ovaj album. Taylor nastavlja s dance-popom u koji povremeno umotava u žanr countryja ili pop-balada i to rezultira izvrsnim ishodom, kao što je to slučaj u “Don’t Blame Me”, komadu dostojnom da bude na nekom od ranih albuma Eltona Johna, samo tu pjesmu gomila elektronike drži čvrsto zakucanom u domeni pop-muzike rezerviranoj za pop-prinčeve i princeze koji imaju novaca da si u pjesmu stave zvuk špricanja ptičjeg mlijeka.
“Reputation” je tip albuma kod kojeg previše informacija – šteti. Zvuči čudno, no lakše je poslušati ovaj set pjesama kao obične ljubavne pjesme, nego znati kome je Taylor htjela uvaliti kajlu i tko ju je prije pet minuta smuvao.
Swiftini pobočnici Max Martin i Shellback pobrinuli su se za kičmu albuma, da bude zasićen pop-melodijama i da pop ne postane poop – iako, znamo da to Taylor zna napraviti i sama, ali kad rade Max i Shellback onda to donese nekoliko dolara više na svačiji račun. Iako, manje blještavih pop-zahvata bi koristilo Taylor koja bi, kažem to svjestan da mi negdje natrljaju nos, mogla jednom biti u istoj ravni kao i primadone klasične pop-muzike, samo da se odrekne sve sile kićenih i kičastih modnih zvučnih detalja koji možda zvuče zgodno, ali ih je previše i ne služe uvijek u korist pjesme i dojma. “New Year’s Day” je solidan primjer da Swift ne treba nužno producente i synthove da bude netko i nešto.
Dakle, forma se promijenila djelomično, sadržaj je ostao uglavnom isti, najave kako je stara Taylor mrtva, a nova dolazi su samo marketinški trikovi. Taylor nikamo nije otišla, a ostanak na tronu ima svoju cijenu. Na kraju će ostati solidan pop album s nekoliko sjajnih pjesama.