Tango kojim je lako napuniti glavu

Prizor tenka koji samo što nije pregazio nekakvu lutku i zvukovi najepskijeg refrena svih vremena “Just So You Know” vjerojatno nikad neće izaći iz moje nostalgične nu metalom obilježene duše.

Bila je to 2001. godina u kojoj sam češće bio u CD shopu nego na internetu (da, i ta vremena su postojala!) i American Head Charge bili su jedan od onih bendova koje sam posesivno čuvao misleći da će biti jedan od bisera koje će rijetko tko primijetiti.Nekako se obistinila moja želja, ali ispostavilo se da su pored masu kratkotrajnih i zaboravljenih bendova, baš oni uspjeli preživjeti sve ove godine. Nije da mi je jasno kako, a sceni vjerojatno nije jasno ni zašto, ali nakon “The Feeding” iz 2005. zbilja sam mislio da je to – to. Čak je i gitarist Ottoson umro u busu na turneji, a bend je svako malo najavljivao nekakve povratke, sporadične koncerte, pa čak i nekakav EP.

I reklo bi se – ničim izazvani – industrialna alternativna metal ekipa izbacila je novi konkretni album. Čini se da nisu, a bome nikad ni neće, udariti metal publiku onako kako su mene pred 15-ak godina, ali “Tango Umbrella” je, u najmanju ruku, ugodno iznenađenje! Svi ti new breed, nu metal bendovi iz tog razdoblja pokušavaju sada biti ‘još žešći’ modernizirajući svoj zvuk i ubacivajući pokoji trendovski dio, a AHC sve skupa odradili su, ne toliko originalno, koliko – raznoliko.

Možda “Let All The World Believe” djeluje očekivano – elektronski uvod i onda nu-metalni riff i industrial vokal ala Marilyn Manson, ali zato slijedi set nečeg potpuno drugačijeg. “Drowning Under Everything” je generički riff spasila odličnim aranžmanom i basom te jako dobrim pjevnim refrenom. Nadalje, na “Perfectionist” (inače, tipičnoj) se čini kao da je na zadnjem dijelu svratio Kurt Cobain, na “I Will Have My Day” ekipa iz Alice In Chains, a “Sacred” je sama po sebi spooky post-grunge.

“Suffer Elegantly” je apsolutni Static-X i ritmom i vokalom i distorziranošću, a “Prolific Catastrophe” i “Down And Depraved” još jedan pokazatelj da se nisu bojali jammati ili zvučati ‘nekonkretno’ i manje grooverski. “When the Time Is Never Right” je samo sludgerski spori masni i teški završetak.

Kad od 11 pjesama čovjek ima potrebu spomenuti čak devet, vidi se da ovaj album nije samo nakupina industrializiranih nu metal riffova, već pokazatelj da je jedan bend odlučio snimiti nekakav album za svoju dušu. To što ga neće primjetiti gotovo nitko iz te generacije ili što neće bit dovoljno zanimljiv za nekog novog, je apsolutno legitimna stvar i sasvim objašnjiva u ovom brzopoteznom muzičkom svijetu…