‘Talent borrows, genius steals’ – priča o jednom od najvećih albuma ’90-ih

Mlađi brat je imao bend. Stariji brat je naknadno, na mala vrata, ušao u njega, ubrzo postao gazda i napravio jedan on najvažnijih bendova ’90-ih na Otoku. Ovo je priča zbog čega je bilo tako, početak Oasisa.

Nova era britpopa se lagano budila s cijelim nizom bendova, a britanskim medijima je jednostavno nedostajalo nešto… To nešto je bila bitka među bendovima, dva velika rivala koji će Britaniju ponovno istaknuti kao jednu od predvodnica novog vala bendova, nove ‘bitlse i stonse’ … Za tu ulogu iskristalizirali su se Blur i Oasis, a njihovo rivalstvo djelomično još uvijek traje, barem u glavama glavnih protagonista, iako su od zenita bitke prošle dvije dekade.Noel je, otkada je ušao u Liamov bend, odmah postao glavni skladatelj pjesama, jednostavno, šef kojeg se trebalo slušati. I dobro da su se stvari tako posložile, budući da se Noel odmah u startu pokazao kao genijalac koji je sposoban ukrasti tuđe pjesme i iz njih napraviti vlastite evergreenove kojima se dive generacije i generacije.Bez obzira što neki misle o njemu, Noel je u početku imao fascinantnu lakoću skladanja. Sve što je dotaknuo, postalo je hit, stoga su se već u samom startu profilirali kao jedan od najvrućijih bendova na Otoku, što je odlično iskoristio Creation Records za koje su potpisali 1993. i time napravili jedan od najboljih poteza u karijeri. Ono što se medijima dodatno sviđalo, Oasis je bio bezobrazan bend, pravi mangupi, a to im je baš trebalo da učine uspješnom toliko željenu priču o novim ‘bitlsima i stonsima’. Naravno, ne bi to toliko bilo uspješno da su bili samo mangupi! Oasis je bio bend mangupa s pokrićem, što se iskristaliziralo u ljeto 1994. kada je izvorno izašao “Definitely Maybe”.Dugo vremena, ali stvarno dugo vremena, do pojave Arctic Monkeysa, upravo je taj album bio najbrže prodavani debi album na Otoku svih vremena, pa nije bilo teško zaključiti da je Britanija u tom trenutku dobila toliko željeni ‘najbolji bend na svijetu’. Istina, krajem ’90-ih je to počelo jenjavati, u ’00-ima je sve otišlo u prosjek, ali ’90-e su bile godine Oasisa.Stariji brat Gallagher nikad nije imao problema ukrasti ideju/riff od nekog benda i nakon toga se potpisati kao glavni autor pjesme. Više puta je u mnogim intervjuima pričao da su mu za inspiraciju služili mnogi bendovi iz ’60-ih i ’70-ih, a u njegovom slučaju ‘inspiracija’ je zapravo čisto potkradanje, koja mu je došla sasvim slučajno (možda u snovima?!), počevši od Georgea Harrisona (“Supersonic”), pa sve do T-Rexa (“Cigarettes And Alcohol”).

Naravno, mogu se dogoditi slučajnosti jer svatko svoju inspiraciju crpi iz onoga što vidi/čuje oko sebe, pa tako je možda i nesvjesno pokrao svoje idole, ali teško je vjerovati u to, budući da je oduvijek htio postati rock zvijezda, pa uopće nije čudno da sam album i započinje skladbom “Rock ‘n’ Roll Star”.

“Definitely Maybe” je album koji je ponovno u prvi plan vratio prljave gitarske riffove, idealan spoj buke i melodije, te velike refrene na kakve Britanci pate još od vremena kad je rock bio sasvim mlad, još u pelenama. Takav pristup britpopa s mudima niti nije mogao završiti drugačije, nego što je završio, budući da je Britanija trebala pravi odgovor na ono što se odigravalo ‘preko bare’ s grungeom i Nirvanom kao predvodnicima. Istina, sam album je izašao par mjeseci nakon Cobainovog samoubojstva, ali Otok jednostavno nije imao moćan odgovor na američku rock scenu do tog trenutka.

Kao što je spomenuto, album otvara “Rock ‘n’ Roll Star” koja je ubrzo postala jedan od klasika benda, neizostavan dio koncertnog repertoara i jedan od fanovskih favorita. Pjesma se odlično uklapa u album i odlična je za otvaranje, s obzirom na svoju poruku i naboj koji krasi cjelokupni album.

Jedan od singlova s albuma bila je “Shakermaker” koja sama po sebi djeluje uspavljujuće jer je poprilično usporena, iako buka gitara čini svoje. Tu do izražaja itekako dolazi Liamov stil pjesama s odugovlačenjem svakog sloga, što će mu kasnije biti glavni zaštitni znak (naravno, uz gomilu budalaština koje je napravio ili izvalio), a za tekstualnu inspiraciju Noelu je poslužilo sve što je vidio oko sebe, ponajviše mnogi popularni proizvodi iz njegovog djetinjstva.

Pjesma “Live Forever” nastala je još prije dolaska Noela u bend, napisao ju je negdje 1991. godine i s tim singlom (bio je to njihov treći singl ukupno, taman pred izlazak albuma) dobili su dodatni medijski podstrek. To je ujedno i prvi singl koji je došao do britanskog Topa 10, čime je pjesma napravila najbolju promociju za album koji je ubrzo ušao u legendu. Riječ je o klasičnom rock komadu velikog refrena, a bend ju je često znao posvećivati svim velikim ličnostima iz (glazbene) povijesti, od kojih je Lennon, naravno, bio najdraži, a Liam bi mu se često poklonio kad bi njegova slika bila na velikom screenu tijekom nastupa (najbolji primjer s DVD materijala “There and Then”).

Sljedeće dvije pjesme su dosta različite, a opet vrlo karakteristične za rani opus Oasisa. “Up in the Sky” je jedna vrlo prpošna skladba koja generalno baš to i nije, jer se u njoj pokušavaju razračunati s onim što ih ljuti u Britaniji, dok je “Columbia” nastala za vrijeme sessiona na kojem su svi bili nadrogirani, a upravo tako i zvuči. Zanimljivost vezana uz tu skladbu vezana je uz to da Noel i sam ne zna u kojem ju je postotku napisao, posebno tekstualni dio, budući da je bio totalno gotov, kao i ostatak benda. Rezultat je ispao zanimljiv, što može potkrijepiti izjavu da neki glazbenici bolje funkcioniraju pod drogama, nego bez njih.

Priča o najavnom singlu benda kreće u vrijeme snimanja skladbe “Bring It on Down”. Te večeri im ništa nije išlo za rukom, Noel je odjurio u svoju sobu, te se za pola sata vratio s potpuno novom skladbom. Bila je to, naravno, “Supersonic“, koju su potom snimili u vrlo kratko vrijeme, te je noć u nekoliko trenutaka iz katastrofalne postala jedna od najboljih i najkreativnijih.

Oasis nikad nije bio politički bend, niti je to želio postati, ali s vremena na vrijeme imali su teme koje bi se mogle svrstati u tu kategoriju. Noel je često govorio da on jednostavno piše iz srca, a u vrijeme pisanja “Bring It on Down” bio je u težoj banani, podstanar bez posla i perspektive, pa mu je inspiracija došla sama od sebe.

Često pjesme Oasisa nisu imale neku jasnu poantu, najčešće su bile jednostavne ljubavne poruke, a tome u prilog idu česte Noelove izjave da je on tek jedan prosječan tekstopisac, da piše pjesme koje bi mogao napisati ‘svaki normalan čovjek’. Ipak, povremeno je pogodio pravu nit, kao sa “Cigarettes & Alcohol” koja generalno kaže ‘odjebi sve živo, izađi, uživaj, zabavi se dok možeš’. Nije ni čudo da je to postala himna mnogim Britancima tog vremena, a i danas se mnogi referiraju na nju.

Pred kraj albuma se nalaze dvije možda i najmanje tipične skladbe za album, “Digsy’s Dinner” i “Married with Children”. “Digsy’s Dinner” je moćna, ali djeluje kao zajebancija kojom žele dokazati da i s besmislenim motivom mogu napraviti hitčinu (što u konačnici zbog svojeg naboja i jest), dok je “Married with Children” lagana akustična ljubavna balada, ono, taman za pjevanje uz logorsku vatricu.

Između njih nalazi se možda i najjača skladba na cijelom albumu “Slide Away” na kojoj su posložili gitarski rad s melankoličnim tekstom na najbolji mogući način, pa uopće ne čudi da je to ujedno i jedna od najfavoriziranih skladbi kod fanova. Danas, dvadeset godina kasnije, pjesma i dalje klizi i razvaljuje sve pred sobom. Ako za nečime možemo žaliti, to je činjenica da danas nešto ovako ne možemo čuti uživo, barem ne u formi u kojoj je izvorno i snimljena (pod imenom Oasis).

Nabrajajući pjesme i par crtica o njima, lako se može vidjeti zbog čega se ovo smatra jednim od vrhunaca ’90-ih, jer su dečki na buntovan način uspjeli ispucati sve što im je bilo na pameti, od ljubavnih i romantičnih momenata do brige kako dalje sa životom u besperspektivnoj okolini. Na svu (njihovu) sreću, uspjeli su se usmjeriti u pravom smjeru i već vrlo brzo zacementirati svoje mjesto, jedini problem su bili droge, alkohol i međuljudski odnosi unutar benda, zbog čega je sama glazba ponekad patila.

Već u to vrijeme bilo je sasvim jasno da će jednog trenutka Noelova hiperprodukcija morati stati. Osim albuma, snimljeno je i mnogo drugih pjesama za koje jednostavno nije bilo mjesta na albumu, a mnoge od njih su to definitivno zaslužile. Na svu sreću, 1998. je izdana kompilacija “The Masterplan” koja je sadržavala b-sideove singlova s prva tri albuma koji su već tada pokazali da genijalnost nisu samo pjesme s prva dva albuma benda, već da je Noel doslovno štancao hit do hita i teško mu je bilo napraviti pogrešan korak. Pogrešni koraci su počeli s albumom “Be Here Now”, kada je Noel upao u vlastitu zanatsku zamku i jednostavno počeo raditi previše prosječnih skladbi.

Bilo kako bilo, deluxe izdanje albuma “Definitely Maybe” za dvadesetogodišnju obljetnicu albuma na drugom disku je ponovno donijelo presjek svih b-sideova iz tog vremena. “Sad Song“, “Take Me Away“, “Listen Up“, “Half The World Away” su samo neke od pjesama koje nisu uspjele izboriti svoje mjesto na debi remek-djelu Oasisa, a drugi disk bi sam po sebi mogao biti vrlo dobro zasebno izdanje, izdanje koje su mnogi njihovi suvremenici mogli samo sanjati da su ga kadri složiti.

Zamislite, napravite album koji vas rapidno digne u nebesa, samo godinu dana kasnije izdajete novi album “(What’s the Story) Morning Glory?” s plejadom pjesama uz koje su odrasle brojne mlade duše, a između toga još stignete izdati singl koji nije našao mjesto na nijednom od albuma, a danas je kod mnogih fanova jedna od najomiljenijih Oasisovih pjesama. Naravno, riječ je o skladbi “Whatever”.

Upravo je “Whatever” dobar primjer Noelovog potkradanja drugih, jer su za pjesmu ‘posuđena’ mnoga djela, a Neil Innes je čak dobio pravnu bitku, pa je sada potpisan kao ko-autor te pjesme. Možda nije loše spomenuti i to da je za jedan dio inspiracije poslužio predložak parodija-benda The Rutles (u kojem je ponovno bio Neil Innes). Dvostruka slučajnost? Teško…

Treći disk donosi mnogobrojne raritete, ponajprije live snimke s koncerata iz tog vremena, ali naravno pojavljuju se tu i neke demo ili alternativne verzije pjesama i remiksevi. Svega po malo, da pravi fan ne ostane žedan raritetnih snimki koje je vjerojatno već i nabavio na ovaj ili onaj način, ali ih je lijepo imati ovako složene na jednom mjestu.

Jasno je da je Oasis postigao veliku slavu ne temelju ovog albuma koji je u osnovi ispremiješao tridesetogodišnju povijest rocka i britpopa, te pri tome nimalo stidljivo ‘posuđivao’ od svojih uzora za izradu vlastitih hitova koje i danas mnogi vrlo rado slušaju.

U razgovorima s fanovima Oasisa, mnogi naglašavaju da im najbolje pjesme možda i nisu uvijek bili singlovi, neki čak kažu i niti na albumima (ponavljam primjer “The Masterplan” zbog čega možemo žaliti što nikad nije došao i njegov nasljednik), pa kada netko napravi takvu pjesmaricu za prvijenac, nije niti čudo da ubrzo uđe u legendu i ima najbrže prodavani prvijenac preko deset godina. Ovdje sve leži na svojem mjestu, jaki singlovi, moćan zvuk, veliki refreni i bez ‘fillera’.

Jedan od najvećih i najznačajnijih albuma ’90-ih? Svakako! Osobito u ovakvom bogatom deluxe izdanju.