Tako mlad a već uz bok s najvećima… Kurt Vile

Jedan od najboljih izdanaka psihodelične rock scene posljednjih godina je Kurt Vile. To je iznova dokazao i na novom albumu “Wakin on a Pretty Daze”.

Novi album mu je peti u karijeri, ali osim samostalnih radova, Kurt je član mnogih drugih projekata među kojima se svakako najviše ističe rad u bendu The War on Drugs. Prošli album “Smoke Ring For My Halo” bio je blizu perfekcije, a “Wakin on a Pretty Daze” nije daleko od toga.

Kada bih u nekoliko crta trebao nekom opisati kako zvuči Kurt Vile, rekao bih kao John Frusciante koji ne forsira da bude John Frusciante. Da pojasnim, Kurt glazbeno vrlo nalikuje na Johnov izričaj, ali Frusciante u posljednjim radovima umara bezbrojnim dodacima koji uništavaju poantu pjesme, pa ga je ponegdje i vrlo zamorno slušati, dok je Kurtova glazba lišena svih tih pizdarija i pruža svu suštinu rocka i psihodelije.Osim gitara i psihodelije, utjecaji na novom albumu ponovno sežu dosta široko, od folka do roots rocka optočenih vrlo sanjivim melodijama i vokalom koji se lijeno vuče kroz pjesme. Time smo dobili još jednom vrlo dobro zaokruženu cjelinu gdje malo tog ispada iz tračnica što najbolje dokazuje devetipolminutna uvodna skladba koja ni po čemu nije dosadna ili zamorna, već dapače, otkriva što sve možemo čuti na albumu.

Povremeno, kao u “Was All Talk“, Kurt nam pruža nešto ritmičnije momente, a u njima se zapravo vidi koliko je glazbena podloga slagana do najsitnijih detalja, budući da je sve posloženo u mnogo slojeva koji zajedno daju vrlo začaranu atmosferu, kao u nekom zamagljenom baru gdje publika uopće ne reagira na bend koji svira.

Da uvodna skladba ne bude sama po dužini, Kurt je ovom zgodom posložio pregršt dugačkih pjesama, pa tako imamo samo četiri pjesme (od 11 na albumu) koje su kraće od pet minuta. Možda tu leži mali problem jer je time album dobio ogromnih 70-ak minuta glazbe što je današnjem konzumentu predugačko, ali sam materijal time svakako nije izgubio na prohodnosti jer je sve optočeno vrlo zanimljivim rješenjima.

“Wakin on a Pretty Daze” album je koji je prava milina slušati, te je tek neznatno slabiji od prošlog koji je bio pravo remek-djelo. Uvodna skladba “Wakin on a Pretty Day” jedna je od najboljih skladbi koje sam dosad čuo u 2013., a samim time pripada i u sam vrh Kurtove pjesmarice, pa nema bolje preporuke za preslušavanje ovog albuma.

Psihodelija na koju se Kurt navukao očito je rođena gotovo prije pola stoljeća s prvim folk i rock psihodeličarima, među kojima se Neil Young pokazao kao najuspješniji i najdugovječniji, a vremenski odmak, odnosno današnje vrijeme i indie predznak daju Kurtu prepoznatljivost i originalnost u zvuku, pa bi čak i Neil mogao danas ponešto naučiti od mlađeg kolege (najbolji dokaz je “Shame Chamber“).

Neki već proglašavaju “Wakin on a Pretty Daze” jednim od najboljih albuma godine, ali on to ipak nije. Iako ima svojih briljantnih momenata, ekstremna dužina odnosi mu dio šarma, ali i dalje je to vrlo značajno ostvarenje za 2013. kojim je Kurt Vile dokazao da pripada u sam vrh glazbenika mlađe generacije (tek su mu 33 godine).