Tako doista zvuči ta djevojka

Kažu da je najteže nazvati album svojim imenom jer tad preuzimaš potpunu odgovornost što tim albumom predstavljaš. Na taj način betoniraš svojoj potpis na ono za što stopostotno tvrdiš da zvuči kao ti, a na takav autogram se St. Vincent odlučila već svojim četvrtim albumom izdanim u veljači ove godine.

St. Vincent tako albumom “St. Vincent” poručuje, to sam ja, tako zvučim ja.Zašto je osjetila potrebu na takav način progovoriti o sebi i to relativno rano u svojoj glazbenoj karijeri, potražila bih i svakako našla u činjenici da je od samog početka njenog samostalnog djelovanja uporno predstavljaju glazbenim referencama koje je prikupila u svojoj prošlosti, a koje se ne tiču nje same.Neumorno je njen samostalni rad do sada pratila curriculum vitae uvertira o njoj kao članici pratećeg benda Sufjana Stevensa, pa kao članici glazbene skupine The Polyphonic Spree, a zatim usprkos dotadašnjem već samostalnom radu rado je često spominjana njena suradnja s Davidom Byrneom na albumu “Love This Giant”, kao da je sve to puno primjetnije nego ona sama i njen rad.

No ovim albumom upotreba ostalih da bi se istakla ona mogla bi napokon stati jer autorica sad o sebi progovara čišće i glasnije nego ikad dosad, doslovno organski. Dojam je da se za sebe zauzima samouvjerenije čime automatski stvara jasniji prikaz onog što predstavlja svojom glazbom i svojim riječima. A njena glazba bi bila, notom, bez obzira na lepezu instrumenata kojima barata, prvenstveno gitaristička, a riječju zabavno sarkastična.

St. Vincent na ne baš konvencionalniji način obrađuje konvencionalne teme, pa sebi svojstveno vrlo lako sklapa nekima potpuno nespojive teme, primjerno recimo pjesmom i najavnim singlom albuma “Birth in Reverse” gdje sasvim glatko spaja iznošenje smeća i mastrubaciju.

Pjesmama “Huey Newton” i “Digital Witness” daje misaoni danak aktualnim temama digitalnog doba, ali opet na onaj svoj, manje prihvaćen i svako nemasivan način. Posebno to naglašavajući u pjesmi “Digital Witness” jer dok većina ne vidi, a ni ne traži začkoljice u novim, naglo proširenim i prihvaćenim svjetskim manirima digitalnog doba kao što je recimo ‘selfie’, St. Vincent se ne može ne zapitati o drugoj strani svega toga, onoj besmislenoj “…Digital witnesses, what’s the point of even sleeping? If I can’t show it, if you can’t see me What’s the point of doing anything?….“.

Vrlo joj je bitno ostaviti dojam osobe koja nikako nije preuzeta masovnom strujom već svakako pliva protiv iste, zabavljajući se na njen račun, ma koliko je ona u suštini zapravo žalosti. Upravo je to ono što iz nje izvlači glazbene aranžmane koji nas mogu zateći svojom kompleksnošću snažnih obrata, te smo u stanju od njih lako odustati. Ali ako si dopustimo opustiti se i samo slušati, vrlo vjerojatno će nas zarobiti i uskoro početi zabavljati ludo. Vjerujem da je točno to bio i naum same autorice, ostati dovoljno intrigantnom i neotkrivenom, a pak u dijelu u kojem se odlučila pokazati dovoljno čudnom i simpatičnom, da je želiš zadržati oko sebe, jer je zabavna.

Zabavno drobi i razbacuje ritmove koje provlači kroz svoje pjesme. Ne želi ih osloniti na neki sigurniji zvuk niti im daje neku konstantu, osim u češćem korištenju posuđenih bubnjara Homera Steinweissa i McKenzie Smitha, pa joj je vrlo nezahvalno lijepiti etikete.

A još više su simpatični i zabavni ti realistično humoristični stihovi koje izvlači kao ludi šeširdžija iz šešira kao u pjesmi “I Prefer Your Love“, “…Sure as mother licking her finger to wipe the blush and smudge from my cheek and wonder what will become of your little one...”. Spomenite se toga i recite mi da to nije osobni vremeplov za svakoga. Mama je to radila svima!!

I zar upravo to nije jedna od ljepota glazbe, da vam izazove takvo strelovito vraćanje u neki određeni trenutak? Prizove sjećanje za tren? Zato tko god uspije u tome, svakako je vrijedan bar neke pažnje, a St. Vincent to je.