Tajna života nikad neće biti otkrivena

Ljudi su se kroz povijest često razočaravali. Neki u autoritetima, neki u religijama, neki u lijekovima (legalnim i ilegalnim), a tajni života valjda su najbliže prišli svakojaki šamani i berači ‘otrovnih’ gljiva s obronaka azijskih planina. Ako rijetki uspijevaju, onda ne treba puno inteligencije za zaključak da to neće postići ni kalifornijski metalcore bend At The Skylines.

Ok, radi se samo o nazivu albuma, ali u pozadini priče zbilja se može povući paralela sa svime što su napravili i ponudili sa svojim major prvijencem “The Secrets of Life”. Iz kolijevke modernog metalcorea otišli su švedskom producentu Frederiku Nordstormu, ali može čovjek odvući dečke iz Kalifornije, ali nikako Kaliforniju iz dečki. Nešto tako generičko i tipično već dugo nismo čuli. E sad, ako netko to voli, onda je ovo samo još jedna karika i neka uživa.

Brutalni riffovi i popastični refreni, izmjenjivanje deathcore i emo vokala, te pokoji elektronski ubac koji se redovito čuje samo nad nekim tišim dijelovima (“The Amazing Atom“).

Ono što treba o albumu reći jasno se ocrtava već na prve dvije pjesme. Ma u biti – već i na samo prvoj! “Hush” kreće growlanjem, pa malo vrištanja i uobičajeno odsvirani refren.

Mark Barela i Chris Shelley likovi su koji bendu daju dinamiku svojim vokalima, ali pjesme unatoč trudu ispadaju samo nešto više od pola sata nabacanih metalcore klišeja. Iako se svatko može naći u jako popastičnoj “143 Princess” ili “Turbulence“, treba biti realan u nekoliko stvari…

Sve to se već zna! Od 2009. godine nisu uspjeli kreirati revolucionarni pristup ovom žanru. I ne samo to! Ne moramo danas tražiti revoluciju ni pretjerivanje, jer takvih pokušaja već ima previše. Ono što je pravi problem kod At The Skylines je to što smo sve to već čuli – i to puno bolje! I riječi, i pjevanje, i muziciranje, i prekide, i žestinu, i melodiju. Sve to već jako puno bendova radi jako dugo. I što je najvažnije – bolje…

At The Skylines imaju taj neki zabavni element koji je pretpostavljen tehnici i novim strukturama ovakvih pjesama. Ništa ekstra loše ni o ovom albumu ni o ovom bendu. Samo činjenica da nisu napravili apsolutno ništa što bi nekog fana opasno udaljilo od sličnih bendova koji već imaju dva, tri ili četiri albuma. Ali zbilja – ništa!