Ta divna sablasna caveština

Kako izgleda svakodnevnica 52-godišnjeg glazbenika? Rano ujutro, svakog dana u isto vrijeme, odlazi u ured. Zatvara se u sobu, razgovara s mnoštvom likova, piše. Ponavlja sljedeći dan.

Nakon nekog vremena, izvodi uglazbljenu fikciju. Ispod odmjereno
izabranog odijela, proćelave, zaokruženije figure s obrijanim brkovima,
izvire poezija u neobuzdanim bujicama riječi, a onda zastor pada. Što će
izumiti sljedeće?

Ako ste nakon prvog i istoimenog Grindermanova albuma očekivali reinkarnaciju izvornog The Birthday Partya, nekoliko besanih i uzbuđenih noći “Grinderman 2” će vam zasigurno nadoknaditi verzijom nešto umjerenije sirovosti zrelijeg zvuka. Vjerojatno neće izgnati distorzije iz “Honey Bee (Let’s Fly To Mars)” ili “Get It On” koje su vam se zavukle pod kožu, i ne možete ih zatomiti unatoč žudnji za novima, no neovisno o tome, ipak će izmamiti zločesto samozadovoljan smiješak nakon upijanja ogromnih doza ‘caveštine’.

Nastavivši utabanom stazom kaotičnosti, sirovosti, neizrecivog i ‘sablažnjivosti s prvog “Grindermana“, a neovisno o najavama ‘nebrige za komercijalni uspjeh drugog albuma’, između orgije stilova i različitih psihodeličnih velova pojedinačne pjesme ušuljala se melodioznost i komercijalizirani prizvuk nalik na “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus“, album Nicka Cavea & The Bad Seedsa, što “Grinderman 2” čini za nijansu pristupačnijim široj publici.

Melankolično tugaljive tonove stihova u maniri “The Good Son” ili “The Boatman’s Call” albuma, Cave na prvom “Grindermanu” zamjenjuje dionizijskim izljevima uzbuđenosti, dekadentnom psihodelijom ‘zloglasnih ’60-ih./’70-ih.’, odnosno neodoljivom kompleksnošću struganja električnih gitara, eksplozije pojačala i nezadovoljenih žudnji. S druge strane, “Grinderman 2” ne sadrži surovost zvukova nalik na “Loverman” s “Let Love In” albuma ili apokaliptične efekte s “Dig, Lazarus Dig!!!“, ali svakako ga sablasno nadvisuje diskografski ‘potpis caveštine’.

No kao protagonist ‘teatra (post)punk tužaljki’, sofisticiranih stihova i nesvodljivog crnog humora, Cave ovdje ipak pronicljivo prepušta završnu riječ Warrenu Ellisu, ali tek malčice. Također, različite teorijske interpretacije mizoginije npr., koje se često kaleme na njegov poetički opus kada ga se proučava na raznim humanističkim odsjecima, ni ovdje neće odviše koristiti prilikom razumijevanja ‘užitka muziciranja i pisanja’.

Kaleidoskopska vrtnja psihodeličnih ‘krikova ranjenih gitara’ s ‘blitzkrieg završecima’ iz Ellisove ‘klaonice’, zajedno s Caveovim ‘bestijarijem’ likova, što neprestano iz pjesme u pjesmu proizvodi dojam ‘čitanja novog poglavlja romana’, teksturu garažnog zvuka drugog “Grindermana” čini kompaktnijom, stoga bismo gotovo mogli govoriti o implicitno prisutnoj metodologiji.

Kontroverze već prate prvi singl “Heathen Child“, iako stihovi uistinu ne odskaču od većine Caveove poezije ili proze, a tematika videospota ne nadmašuje recentna izdanja drugih glazbenih žanrova. No promišljeno lansiran na tržište vrlo dobro najavljuje zvuk novog “Grindermana”.

“Mickey Mouse And The Goodbye Man“, uz “Warm Tamer” i “Evil” najviše podsjećaju na prvi album, s gotovo militantnim beatovima (post)punka i psihodeličnih eksperimenata, kakve nalazimo u “No Pussy Blues“, npr.

Nešto slabija od “Electric Alice“, a na trenutke prizivajući zvukove “Night Of The Lotus Eater” ili “Hold On To Yourself”, s “Dig, Lazarus Dig!!!“, “When My Baby Comes” usklađuje električnu progresiju s violinskim bluesom.

“Kitchenette” i “Palaces Of Montezuma” donose zvukove koje smo već čuli na “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus“, što će posljednjoj kod većine obožavatelja osigurati vrlo visoku poziciju. Zaključna pjesma s albuma, “Bellringer Blues“, primjer je neodoljivo tipičnih stihova za Cavea i ‘grindermanskih orkestracija’. “What I Know“, s druge strane, spada u zanimljiva ‘minimalistička’ ostvarenja Grindermana, uz bok “Man In The Moon” s prvog albuma.