Svoju zvizdu slidi

Pet diskova, 100 pjesama, bar tuce renomiranih skladatelja i tekstopisaca (Runjić, Monteno, Gibonni, Stanić, Kovačević, Fiamengo, Popadić, Zuppa…), šest sati muzike, žanrovi – svi osim hardcore punka i heavy metala, i jedan pjevač, čija karijera šiba prema pedesetoj obljetnici.

Kratak je sadržaj kompleta s pet kompaktnih diskova samoobjašnjavajućeg naziva “Oliver – 100 originalnih pjesama“. Sliku na omotu kreirao je Dubravko Mataković.Unutra se krije izuzetno moćna retrospektiva pjesama Olivera Dragojevića, splitskog pjevača rođenog u Vela Luci, koji svojim glasom u gotovo svakoj pjesmi doda malo suzdržanog bodulskog melankoličnog štiha, popularno nazvanog ‘zvrndanje‘.Iako mu je glas i dominantan stil (balade intimno-ljubavnog karaktera) na kilometre prepoznatljiv, preslušavanjem ove kompilacije nemoguće je izbjeći faktor iznenađenja kada se čuje kako Dragojević operira u području soula, a ni izlazak u cro dance (duet s Tonijem Cetinskim “Morski vuk”) nije donio spuštanje kriterija kvalitete. U svojoj karijeri Dragojević je imao kreativnih uspona i padova, odnosno, kao što u svakom žitu ima i kukolja, tako i u svakoj Oliverovoj kompilaciji kraj evergreena “Galeb i ja” ili “Skalinade” ima “Žuto lišće ljubavi”, “Svirajte noćas za moju dušu” i simpatičnu, ali muzički nebitnu “Nadalinu” s ‘reperskom dionicom’ velikog Borisa Dvornika. No, pjesme su bili hitovi, slušatelji su ih prigrlili, zaživjele su svoj život, pa je tako i mjesto na kompilaciji osigurano za njih. Iznenađenje na ovoj kolekciji je uvrštavanje starog singla iz pera Slobodana M. Kovačevića “Volim je ludo“, koja prikazuje Dragojevića u 1975. kako može bez problema uhvatiti senzibilitet ‘dubokog južnjačkog soula’ (za “Volim je ludo” čak se traži remiks). Taj period, od sredine sedamdesetih pa do ranih osamdesetih, bio je kreativno fertilan za Olivera: imao je tada sve, ne samo hitove, nego i evergreene, odlične albume, pobjede na festivalima i jal Miše Kovača.

U tom, za Olivera značajnom glazbenom periodu, Dragojević je imao ne samo Zdenka Runjića za glavnog autora, nego i sjajnog Stipicu Kalogjeru za aranžera koji je poput kakvog slikara klasicista dodavao boje u Runjićeve kompozicije. Također, Dragojević je koristio aranžerske usluge Ranka Rihtmana i Miljenka Prohaske.

Nakon vrlo dobrih početnih albuma (pogotovo se izdvajaju “Malinkolija” i “Poeta”), Oliver je počeo ‘šarati’ te ponirati u komercijalno isplative, no kreativno kilave obrasce. Dragojević se u devedesetima uspješno regenerirao, okružio se mlađom ekipom te se vratio na koncepte s početka karijere koji glase: smjer je mediteranski pop, dominantna emocija nostalgija te priželjkivanje i ruminiranje, nema banalnih rješenja ni vickastih pjesama, a najmanje raznih istočnjačkih ritmova ‘n-ca, n-ca-ca’.

U 21. stoljeću zapečatio je i podvukao debelim flomasterom jednu veliku karijeru od koje je kreativno stabilnija i dugovječnija tek ona Arsena Dedića. Od 100 ovdje predočenih pjesama, njih bar šezdesetak ima umjetničku snagu trajniju od svih stereotipa o Dalmatincima, Vlajima i bodulima zajedno. Ima i nekih hitova koje je teško odslušati do kraja, ali to su ipak iznimke.

Također, “100 originalnih pjesama” sjajan je argument svima koji Olivera shvaćaju zdravo za gotovo – da jedna od današnjih zvjezdica ima u svom portfoliju samo jedan (nebitno koji) od tih pet diskova koje ima Oliver, vjerojatno bi bio proglašavan velikim Dragojevićevim nasljednikom i ‘velikim konkurentom’.