Svo zelenilo krošnje Yo La Tenga

U gotovo trideset godina postojana, američki indie rock veterani Yo La Tengo polako su, ali sigurno dosegnuli status pouzdanog, kvalitetnog i inovativnog benda.

Četiri godine nakon uspješnog izdanja, “Popular Songs”, objavili su svoj trinaesti album, “Fade”. U startu treba raščistiti pitanje kontrasta između naslova albuma, te samog covera i konačnog dojma o albumu: “Fade” je dijametralno suprotan naslovnom uvenuću, odnosno radi se o izdanju bujnom poput drveta s covera albuma.

“Fade” je građen na kontrastima i različitostima na više razina i polja, od kojih je jedan spomenut u uvodu. Tako se radi o prvom albumu kojeg je producirao John McEntire, čime je prekinuta dvadesetogodišnja suradnja s producentom Rogerom Moutenotom. Trajanje albuma, s 57 minuta najkraće je još od 1993. godine i albuma “Painful”.Tematika pjesama ne spada u kompleksnije dijelove albuma: neiskvarena, privržena, gotovo platonska ljubav ispričana je kroz svaku pjesmu, osobito iskreno u akustičnoj “The Point Of It” (“When I’m standing next to you/That’s the point of it/When there’s no one but us two/That’s the point of it“) ili puhačkim sekcijama nošenoj “Cornelia And Jane“. Bez obzira radi li se o luckastoj ili intimnoj ljubavnoj priči, stihovi kojima su te priče ispričane nisu šablonizirani, vjerno su ispričani iz usta glazbeno-bračnog para Kaplan-Hubley.

“Fade” se se od prethodnih izdanja razlikuje prvenstveno po povećanom udjelu orkestralnih dionica u pjesmama (“Is That Enough”, “Cornelia And Jane”) ili onih cjelokupno okrestralno aranžiranih (“Before We Run”). Za Yo La Tengo karakterističan noise u manjoj (“Ohm”) ili većoj (“Paddle Forward”) mjeri ugodno je provučen kroz većinu pjesama albuma.

Pjesma “Ohm”, koja otvara “Fade” ukratko predstavlja svu filozofiju koja se krije iza glazbe Yo La Tenga: catchy vokali, zarazno, minimalističko bubnjanje, te raznoliki efekti gitare neizostavni su dio svakog albuma koji je izašao iz ove indie radionice. Ista filozofija ispričana je i videospotom ove pjesme, koji na simpatičan način daje odgovor na pitanje: ‘Što je to Yo La Tengo?’

Čitavim albumom dominiraju prozračnost i lepršavost, koji svoj vrhunac dostižu na mantrom “Baby, make up your mind” nošenoj sladunjavoj minijaturi “Well You Better“, u kojoj je jednostavnost ritam sekcije, funky klavijatura i povremenih dopuna wah gitare perfektna. Upravo ono što se i traži od ovakvog glazbenog osvježenja. U pretposljednjoj pjesmi, “Before We Run“, kroz orkestralni aranžman naglašenih puhačkih i gudačkih dionica, primjetan je utjecaj novog producenta.

Diskografija ovih velikana indie rocka ni ovim izdanjem nije narušena, što je uistinu impresivno, uzmemo li u obzir da ju čini čak trinaest izdanja. Ideal koji je mnogim bendovima ostao nedostižan ne krije se iza ničega složenijeg od priče ispričane ovim izdanjem. Jednostavnost i iskrenost Yo La Tenga nije teško prepoznati, a neupitna umjetnička vrijednost dovoljna je za još jedno uspješno, nadahnuto izdanje.