Svjetlo na početku tunela

2013. je počela i završava kao jedna od najplodnijih muzičkih godina mog koliko-toliko svjesnog života. Prije 25 godina nesvjesno sam propustio “Suffer” jer sam bio u bolnici, a ’94. umjesto da su mi u ušima bili “Smash” i “Punk In Drublic”, iz njih mi je ispadala zemlja iz dječjeg igrališta.

Reflektivan i refleksivan “See The Light“, deveti album dugogodišnje karijere, pogled je unatrag i unaprijed, pozitivna pljuska koju svi povremeno zaslužujemo. Definitivno skok – kao što kaže i treća pod iglom – “Jump”.

Grlite li ska ili punk znajte da do Less Than Jakea ima nešto više od muzike, a to su uglavnom inspirativni i optimistični tekstovi. Istina, truba i saksofon pomažu. Ono što LTJ uspjevaju je spojiti oblačne osjećaje sa sunčanom i muzikom čime automatski stvaraju optimizam. Optimizam je ovdje definitivno ključna riječ.Snimljen i isproduciran, a po nekim i preispoliran, od ruku njihovog vlasitog basista/vokalista Rogera Manganellia, “See The Light” odiše familijarnom atmosferom i kolektivnim trudom. Uglancanost je jedna od prvih stvari koju će internet fajteri i hejteri prigovorit ovom albumu, no zvuči li on zaista prečisto? Ne.

Stari prdonje i wannabe pankeri bi htjeli da se ovdje čuje i najmanja statika ili distorzija u zvuku kao da je album snimljen u osamdesetima jer je to kul i zato prigovaraju. Nema, ovaj album zvuči čisto, ali istovremeno zvuči kao ska i kao punk – brzo, zabavno i glasno. “John The Baptist Bones” pak zvuči kao neki jingl s karipskog otočja i kad ga čujete poželite da u ruci imate kokos, a na glavi slamnati šešir.

Kad ju već toliko uzdižem u nebesa, što to ova ploča nudi? Nudi nekoliko brzih i dinamičnih pjesama. “Good Enough” i “Weekends All Year Long“, pjesme koje otvaraju odnosno zatvaraju ovaj album prilično su brze i jasne. Prvi singl, “My Money Is On The Long Shot“, jedina je pjesma u kojoj bi vam vokali mogli zvučati pomalo robotično, no ne znam koliko to ima veze s psihom, a koliko sa sluhom. “Jump” je pomalo netradicionalna pjesma u kojoj se Chris s nešto hrapavijim i Roger s pomalo dječjim glasom izmjenjuju na glavnom vokalu i kao što su to dokazali mnogo puta dosad, rezultat je odličan.

“Do The Math” je nešto sporija, instrumentalno zanosnija, pjesma s veoma pamtljivim refrenom i moj osobni favorit. “Bless The Cracks” i “Sunstroke” emotivno su najjači brojevi u kojima su glavni motivi prošlost i promjena. Svaki instrument ove kompakte cjeline dolazi do izražaja, a ni jedna riječ ne prolazi nezapaženo. Svaka čast, Less Than Jake.

Ranije ove godine dobili smo kompilaciju “Greetings And Salutations” koja je impresionirala svojom kohezivnošću i sada kad imamo prvi studijski album nakon 2008. možemo reći kako je ovo jedan od ‘onih’ bendova.

K’vragu, postigli su i to da mi se više ne bljuje od samog spomena matematike.