Svijetu je zbilja trebao ovakav Raging Speedhorn

    826

    Raging Speedhorn

    Lost Ritual

    Datum izdanja: 14.07.2016.

    Izdavač: Pledge Music

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Bring Out Your Dead
    2. Halfway To Hell
    3. Motörhead
    4. Evil Or Mental
    5. Ten Of Swords
    6. Dogshit Blues
    7. Hangman
    8. Shit Outta Luck
    9. Coming Home
    10. Unleash The Serpent

    Puno je vremena prošlo, a ta nesvakidašnja ljubav i dalje tinja. Gubila se ljubav, gasila se prisutnost, gasio se i sami bend.

    “Thumper” je i dalje slovila kao stvar koja je nekolicini lokalnih entuzijasta stršala kao nešto brutalno i sirovo u moru malo ispoliranijih i grooverskih bendova. Raging Speedhorn svakako su bili puno veći doma u Engleskoj nego u ostatku svijeta, pa je prošli (sada već jako davni) album prošao nezapaženo. A bome i mrvicu neinspirirano.No, povratak Franka Regana u originalni vokalni duet (uz dodatak novog gitarista Jima Palmera) i malo zagrijavanja po festivalima dovelo je do konačnog prosvjetljenja – svijetu treba ovakav Raging Speedhorn! “Lost Ritual” je sludge poslastica koja cijelu njihovu karijeru istovremeno potvrđuje ali i dovodi u pitanje. Zašto? Zato što je ovo napokon ujednačen album s kojeg nećemo zapamtiti dva singla (ako i toliko), već bez preskakanja zadovoljno kimati glavom na Sabbath riffove, na punk n’ roll brzinu i moćni prljavi sludge od kojeg organi podrhtavaju.

    Halfway To Hell” je sama po sebi RSH pjesmarica, a iznenadna smrt Lemmya natjerala ih je da brzopotezno promijene inicijalne planove i ubace pjesmu jednostavno nazvanu – “Motorhead“. Treba li uopće opisivati kako zvuči?

    Muziku podržava

    Dogshit Blues” i “Shit Outta Luck” već samim nazivima vesele, a ritmom i engleskom bezobraštinom dovode do bacanja i urlanja. Bez imalo praznog hoda, kroz 11 godina nakupilo se i gnjeva, i iskustva, i snage, i moći i masu samopouzdanja. Trebalo je sve samo za kraj zakucati duboko u zemlju – “Unleash the Serpent” i njen epski, spori, teški, moćni i duboki karakter kakav priliči zatvaranju albuma.

    Ne znam zašto ali i Raging Speedhorn mi u društvu svih bendova koji su nam proletjeli kroz ruke od 1998. naovamo djeluju nekako – nostalgično. Nije ih puno ljudi pratilo i sviđalo nam se što nam ‘stanu u džep’. To što su razorili najbolji album karijere može mi samo biti drago i ostaviti nadu da će napokon dobiti pažnju koju zaslužuju. Tu možda nisu toliko bitni novi fanovi, koliko veliki bendovi i promotori koji bi ih mogli počastiti kojom kunom za sve što su dali ovoj sceni.

    Za svakog cucka kojeg su preplašili na cesti, za svaki preglasni riff kojim smo zbunjivali majke, za svaki urlik koji smo zborno vikali i za svaku kap znoja koju bismo htjeli proliti negdje u mosh-pitu njihovog koncerta!

    Muziku podržava
    Stisni