Svijet opet pojeo Jimmya

Umjesto integralne dijete, Jim Adkins i emo ekipa udarili su po integralnom bluzu – opet.

Davno je izašao “Bleed American” (2001.) koji je zatresao svjetsku emo-pop-rock-punk scenu, a dosta vremna prošlo je i od solidnog tematskog albuma “Damage“. Ipak, Jimmy Eat World i nakon dva desetljeća suza, prekida i prevrtanja osjećaja i dalje nalaze način kako biti sjetni.

“Integrity Blues” u svakom aspektu odiše tinejdžerskom patetikom. Punk je odavno izbačen iz kuće, rock se drži kao babin zub, a pop, ili zloglasni emo, dobrano prevladava. Cijeli album proteče sporo, tromo i uspavljujuće, a lirika je su u skladu s tim, uglavnom zagubljena. Tu i tamo potegne se dobra solaža ili dionica na bubnjevima (koji su najbolji instrument na ploči), ali takvi dijelovi su, koliko god ugodni i izraženi – rijetki.

Muzički je sve odrađeno minimalno, vjerojatno namjerno, a standardnim dodacima kao što su zvonca u pozadini i ženski back vokali dodana je i meni odbojna elektronika – ako me uho ne vara. U kombinaciji s otužnim tekstovima koji po ničem ne iskaču, cmizdravom glasu i predugačkom trajanju za samo 11 pjesama, teško je izdvojiti dobre strane ovog izdanja – meni je to završni dio pjesme “Pass The Baby” koji dolazi kao neka vrsta zvučne nagrade.

Bez uvrede i nepoštovanja prema stilu pisanja i izražavanja Jima Adkinsa, frontmena benda, toga sam čuo dovoljno. Danas mi treba optimizam, energija, žestina i ljutina, nešto što ovaj album nema. Onaj tko pak traži kakvu indie melankoliju i softcore depresiju mogao bi naći nešto više pozitivnog u pitomom “Integrity Blues” od mene.