Svi ti (preambiciozni) planovi

Temeljni začetnici sentimentalnog brit-popa, Starsailor, i dalje plove ka najvećim otočnim glazbenim zvijezdama, iako u toj plovidbi već debelo zaostaju za bendovima s kojima dijele sličan zvuk.

Coldplay su postali nedostižni, Travis su svojom konstantom stvorili veliki broj obožavatelja diljem svijeta, a Keane uspješno napreduju svakim novim albumom. Gdje su tu Starsailor danas, teško je reći jer su oni sami izgubili kompas. A sve je počelo idealno.

Bend je osnovan 2000. godine u Wiganu i već je nakon nekoliko nastupa plijenio veliku pažnju. Specifičan vokal Jamesa Walsha, jednostavnost i melodičnost pjesama kao i poseban sentimentalni touch, navodili su djevojke na plač, nabildane izbacivače na povraćanje, a skaute glazbenih kuća na trljanje dlanova.

Hit singl “Alcoholic” zbog svog je učestalog emitiranja sigurno u očaj bacao i one koji nisu alkoholičari. Već nakon izlaska prvog albuma “Love Is Here” 2001. godine, koji je prodan u preko milijun kopija, Starsailor doplovljavaju do zvijezda i činilo se da će tamo ostati, ali netko je jednostavno zaboravio baciti sidro.

“Silence Is Easy” drugi je album koji je također postigao komercijalni uspjeh i iznjedrio nekoliko hit-singlova, uključujući i disco-hit “Four To The Floor”. Bend je koncertno gostovao na svim kontinentima i svijet im se pružao na pladnju. Da su tada bili istinske otočne zvijezde dokazuje i verbalni okršaj s braćom Gallagher iz Oasisa koji reagiraju samo kada se njihov nedodirljiv tron malo zatrese.

I tada bend iz tko zna kojeg razloga radi zaokret i snima žešći i brži album “On The Outside“. Sam album i nije toliko loš, ali jednostavno nije uspio ponoviti niti približan uspjeh svojih prethodnika.

James Walsh izjavio da su album namjerno napravili bržim i žešćim da bi zvučali malo više američki. Čovjek se pita zašto? Brit-pop i nije nešto na što Ameri otkidaju, a sentimentalna verzija brit-popa u Americi će postati popularna tek kada Kid Rock obradi “You’re Beautiful” Jamesa Blunta.

Nakon što su se suočili s neuspjelim eksperimentom, Starsailor su se odlučili na povratak korijenima i onome što su radili na prvom albumu. Ponovno angažiraju producenta Stevea Osbourna koji im je producirao prvijenac, a kao bonus priključuje im se legendarni gitarist The Rolling Stonesa, Ronnie Wood koji je na albumu odsvirao sve pjesme. U svojoj su glazbenoj namjeri uspjeli, a ostaje im jedino sačekati eventualan komercijalni uspjeh.

Već nakon uvodne “Tell Me It’s Not Over” jasno je da su to ponovno oni Starsailor – melodični, akustični i bolni. Jednostavnost i harmonija, zarazni refren te to bolno vibriranje u Jamesovu vokalu, glavni su aduti ove pjesme. Slijedi “Boy In Waiting” s izvanrednim vokalnim dionicama i pjesma u kojoj su se najviše približili kralju ovog žanra, Jamesu Bluntu.

Slijedi donekle veselija “The Thames” koja također može postati hit-singlom, zbog svog country ritma i živahne melodije. Naslovna “All The Plans” je ujednačena pjesma u kojoj slijede početnu ideju bez pretjeranih odstupanja u ritmu, glavnu ulogu imaju orgulje te usna harmonika koja začinjava melodičnost pjesme na kraju.

Ostatak albuma je uglavnom ujednačeno akustičan. Izdvojio bih još jedino “Stars And Stripes“, u kojoj se najviše osjeti Woodov utjecaj, te zaraznu “Change My Mind“.

“All The Plans” je album koji će zasigurno vratiti stare obožavatelje, a bendu vratiti poljuljano samopouzdanje. Možda na ovom albumu nema one magije koja se provlači kroz akorde pjesama njihovog prvijenca, ali zasigurno je pozitivan korak unatrag. Zvuči kontradiktorno, ali Starsailor najbolje rade ono što su radili u prošlosti i ne treba im zamjeriti ako se žele tomu vratiti.