Sveti se ime naše

    987

    Hell

    Curse & Chapter

    Datum izdanja: 22.11.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Gehennae Incendiis
    2. The Age Of Nefarious
    3. The Disposer Supreme
    4. Darkhangel
    5. Harbinger Of Death
    6. End Ov Days
    7. Deathsquad
    8. Something Wicked This Way Comes
    9. Faith Will Fall
    10. Land Of The Living Dead
    11. Deliver Us From Evil
    12. A Vespertine Legacy

    Kada se 2011. godine praktički ‘s neba pa u rebra’ pojavila s debitantskim albumom nazvanim “Human Remains”, britanska postava Hell izazvala je pravu pomutnju među heavy metal fanovima.

    Mnogi su taj album doživjeli kao veličanstveni povratak u najplodnije i nedvojbeno najbolje razdoblje metala, osamdesete, pa su i stari i mladi fanovi ‘true’ metala predosjećali da su dobili nove heroje i nekog tko je sposoban prenijeti slavu tog razdoblja grbavim metalnim stazama do novih polja pobjeda. Što se pak tiče samog benda, bila je to, nedvojbeno, kruna rada započetog još tamo 1982. godine na pepelu NWOBHM sastava Race Against Time i Paralex, čiji je rad proučavala i tada anonimna Metallica.

    Na britanskoj underground sceni Hell je u osamdesetima, usprkos činjenici da nije bio miljenik medija, uživao određeni ugled, doživljavalo ga se čak i kao jednog od istinskih utemeljitelja okultnog heavy metala, no u pet godina postojanja nije uspio objaviti nijedno ozbiljno izdanje. U biti, tko zna što bi se sve dogodilo da belgijski izdavač Mausoleum nije propao krajem 1986., dva tjedna prije nego je trebalo početi snimanje debitantskog albuma Hella. Ubrzo nakon toga, jedan od osnivača, gitarist Kev Bower napušta bend, koji se netom kasnije raspada iako mu je pronađena zamjena u Shaunu Kellyu. Završni udarac stiže neposredno po raspadu, smrću-samoubojstvom pjevača/gitariste Davea G. Halliday, koji se otrovao ugljičnim monoksidom. Tako je 1987. godine okončana jedna od mnogih poznatih priča o perspektivnom bendu, bez da je zapravo bila pravo i započeta.I sve bi ostalo na tome da se 2008. nije pojavila ideja o ponovnom okupljanju, koje se u konačnici i dogodilo. Kev Bower je bio Sabbathov gitarist na koncertima, gdje je upoznao pjevača Martina Walkyiera, mnogima možda poznatijeg kao frontmana Skyclada, te gitaristu Sabbatha, uglednog producenta Andya Sneapa. Ta su se dvojica priključila originalnom triju Kev Bower (gitara), Tony Speakman (bas), Tim Bowler (bubnjevi) i san o snimanju debi albuma ponovno je mogao biti odsanjan. Zanimljivo je da je Hell bio jedan od dražih Sneapovih bendova u mladosti, a pokojni pjevač Halliday naučio ga je svirati gitaru, pa je tako spona bivala još jača. No nije prilikom reuniona sve prošlo bez problema, pa se Walkyier 2010. odlučio na odlazak.

    Kako su pripreme za album bile u punom jeku, valjalo je brzo reagirati, pa novi pjevač Hella postaje Kevov brat David Bower, inače poznati britanski filmski i kazališni glumac, u glumačkim krugovima poznat i kao David Beckford. Ubrzo je objavljen spomenuti album “Human Remains”, koji je, osim kod fanova, i među medijima unio pravu pomutnju pozitivnog predznaka, pa je u nekoliko njih proglašen albumom godine. Nakon toga Hell se potvrdio i na koncertnim podijima, odsvirao brojne koncerte i polako je došlo vrijeme za novi album. Onaj drugi. Onaj koji često zna odrediti karijeru izvođača. Čak i ne on sam, koliko je većim dijelom isforsirana teza kako mora biti bolji od prvog. A nije baš da mora. Dapače, uopće ne mora, dovoljno je da bude dobar.

    Muziku podržava

    A “Curse & Chapter” u najmanju ruku je baš to – dobar album. Čak jako dobar i ne mislimo se zamarati time jel’ bolji ili nije od svog prethodnika. Nekome će odgovarati prošli, nekome ovaj ovdje, a većini bi trebala odgovarati obadva, iako među njima ima određenih razlika koje ih istovremeno i razdvajaju, ali i spajaju. Naime, dok bi “Human Remains” najvećim dijelom mogli doživljavati kao nostalgičan album, “Curse & Chapter” je izdanje koje je više okrenuto prema naprijed, album je to modernijeg zvuka i koncepcije, raznovrsniji, ali i album koji se ne srami svojih korijena. U konačnici, ovo je skup starih i novih materijala, po Andyevim riječima otprilike u omjeru 50:50, u kojima nalazimo klasičnih, britkih i kratkih metal himni po uzoru na ’80-e, ali i naslova sa složenijih, ali ne i (pre)kompliciranim strukturama.

    Kombinacija je to zanosnih pjesama nepatvorene energičnosti, pomalo krvožednih naziva, uz obilje primamljive judasovske melodioznosti, maidenovske kompozitorske lukavosti i inteligencije, te King Diamond/Mercyful Fate jezovitosti i teatralnosti ukalupljeno u, sada već možemo reći, prepoznatljivi Hellov koncept bez nepotrebnih repeticija u pjesmama kao jednom od stožernih obilježja.

    U kojima se, uz spomenuto, ističu direktnost, neposrednost, metalna inventivnost i fascinantna melodičnost, garnirana složenim, ‘mesnatim’ i gustim riffovima, prodornim i studioznim solažama, grozomornim, ali i neoklasičnim klavijaturističkim podlogama, rasprskavajućim bubnjevima, kulerskim pumpanjem baseva, izražajnim, raznolikim i nekonvencionalnim, dramatično-sarkastičnim gunđajućim vokalima koji uistinu proživljavaju ono što pjevaju, zatim posivljenom, nekako potmula phantasy atmosferom i epskim pratećim zborovanjem.

    Dakle, jedan kompleksan, sistematiziran, pažljivo konstruiran, elegantan i relevantan album bez imalo ekstravagancije, u kojem detalji dolaze do izražaja i kao solo, ali i kao dijelovi kompaktne cjeline i gdje se većina toga ne vrti oko refrenske himničnosti, memorabilije i nabildanosti. Prequeli, interludiji i epilozi pjesama, kroz koje se provlače teme okultizma, povijesnih, političkih i vjerskih progona, netolerancije i(li) predrasuda, glazbeno budu raznoliki, često kaotični, uvijek mistični, naglašeno atmosferični, sa onomatopejama grmljavina, melankoličnim akustikama, uozbiljenim crkvenim zborovima ili naracijama koje uvelike pridonose napetosti.

    Gehennae Incendiis” je horrorski ulaz u album tipa King Diamond, “The Age Of Nefarious” uz malo elektronike, te “End Ov Days” i “Faith Will Fall” najbliže su da budu ode osamdesetima, a “Darkhangel” jedna od najraširenijih pjesama, s progresivnim obrisima, uz pakleni, kaotizirani uvod, nešto malo gotizirane atmosferičnosti, naglašenog srednjeg i umjereno ubrzanog ritma s dosta višeglasja u stilu crkvenog pjevanja, naracija, masnih riffova, istaknutog basa, razvratnog sola, dominantnog solo pjevanja i judasovskih melodija.

    Deathsquad” je fini instrumental sa sofisticiranim melodijama i neoklasičarskim klavijaturama i gitarama, “Something Wicked This Way Comes” obiluje horrorskim ambijentom pojačan uvodnom naracijom i dječjim plačem, “Deliver Us From Evil” je brzi heavy s razvučenim melodijama i kraćim gitarskim thrasherskim ‘touchem’. Završna “A Vespertine Legacy” je poliritmična, na momente disharmonična, ali napeta pjesma mračnog ugođaja s naracijom, ambijentalnim akustikama, istaknutim distorzivnim basom, raznovrsnim riffovima i solažama i vokalnom ozbiljnošću, a završava kako i priliči – otkucajimo sata. Do neke druge prigode.

    “Curse & Chapter” je dokazao da je jedna i više nego skladna, pomno i pametno kreirana cjelina i da je svojedobni hype oko ovog benda bio sve, samo ne pogreška. Ovo je, naprosto, dobar, stari, pakleni britanski heavy metal koji će ljubitelje takve vrste glazbe prikovati uz player skoro pa punih 60 minuta. I to sigurno ne jednom, već više puta. Puno više puta.

    Ovo je album kojeg će hevijaneri slušati, slušati i slušati, album koji od samog starta rasprušuje bilo kakvu ideju da je “Human Remains” bio slučajnost.

    Muziku podržava