Sve što Kings of Leon objave može postati hit

Garažnim rockom skrenuli su pažnju na sebe, a komercijalizacijom svojeg zvuka, postali su jedan od najvažnijih bendova mlađe generacije.

Kings of Leon došli su do sedmog albuma u karijeri koji je već u startu imao neku enigmu, jer album ima kao dva imena; jedan je “We Are Like Love Songs“, a drugo jest skraćenica “Walls“.Dobrim poznavateljima njihovog opusa, potpuno je jasno da bi dulji naslov više odgovarao kao naziv albuma, jer bend već neko duže vrijeme svira ljubavne limunadice s velikim refrenima koje su idealne za velike pozornice i stadione, dok je “Walls” ipak nešto zatvoreniji naslov koji odaje dojam da se bend zatvorio u svoja četiri zida kako bi riješili sve probleme koje imaju. Ok, problema više nema toliko koliko ih je bilo prijašnjih godina kada su se skoro raspali, ali ovaj album pokazuje da šablonski mogu ponuditi što god žele.Naizgled, s prvim singlom “Waste A Moment” izgledalo je da će se bend ponovno poigrati s gitarama kakve su koristili na početku karijere, ali, nažalost, to je iznimka, jer je ostatak napravljen prema recepturi koju su patentirali na “Only By The Night”, te nastavili s albumima “Come Around Sundown” i “Mechanical Bull”.To i ne bi bilo toliko loše da se nastavilo u onom điru u kojem je “Mechanical Bull” krenuo, ali Kings of Leon je htio malo proširiti svoje glazbene vidike i time su djelomično i pogriješili jer su kopirali mainstream rockere kojima baš i ne ide u današnje vrijeme. Ali, o tom, potom…

Okosnice albuma su definitivno prva i posljednja stvar jer svaka na svoj način opisuje bend. “Waste A Moment” je pjesma koja bi mogla spojiti fanove koji su ih voljeli na prva dva albuma s današnjim, jer su fino ispremiješali svoje tadašnje i sadašnje utjecaje u jednu vrlo hitoidnu pjesmu koja će se sigurno rado pjevušiti na narednim turnejama.

S druge strane, posljednja “Walls” je potpuna suprotnost i nešto najminimalističnije i najlaganije što je bend napravio u karijeri. U toj baladi, Caleb je ogoljen do kože i iz njega izbijaju samo emocije. Neki bi rekli da je previše ‘cmoljava’ i dosadna, ali to se danas tako sluša.

Ostatak balansira u teritoriju koji su si zadali sa zadnjim albumima, a to je prije svega stadionski rock U2-a, a sada i djelomično R.H.C.P.-a, prvenstveno u nekim bas dionicama i skladbi “Around The World” koja spada među najkatastrofalnije radove Kings of Leona do današnjeg dana.

“Reverend”, “Find Me” i “Over” zvuče kao američki mainstream optočen zvukom U2. To su ziheraške pjesme kojima će se odužiti trenutna slava, a mnogi će u njima i pronaći onu svoju pjesmu koju će vrtjeti cijelo vrijeme. Možda se “Find Me” istakne kao najslušanija među njima jer tu zvuče kao neki rock bend iz ’80-ih, dok je “Over” malo prebombastično preproducirana.

Drugu polovicu albuma otvara iznenađujuća “Muchacho” koja kao da je stvorena na Hawajima u vrijeme ljetnog predvečerja kada se ekipa lagano opijala i sjećala starih prijatelja. I kad već lagano izgubiš volju zbog nekoliko laganijih i dosadnijih pjesma, uleti “Eyes On You” koja pokazuje da se dečki i dalje mogu fino zabavljati u studiju i pružati zanimljive pjesme.

I sad, kada se presluša cijeli album, jasno je da ovdje ima previše odskakanja. Imamo niz vrlo dobrih do odličnih pjesama poredanih uz bok prosječnih i slabih, pa se lako nameće zaključak da album nije suvisla cjelina, već skup mnogih ‘potencijalnih’ singlova koji nemaju zajednički nazivnik (osim naravno što dolaze od istog benda). Sve što Kings of Leon danas objave može postati hit, pa čak i grozota poput ranije spomenute “Around The World”.

Veliki i pijevni refreni su tu, grljenje i pjevanje uz bend će biti neprikosnoveni tijekom njihovih nastupa, tako da se može zaključiti da su Kings of Leon još jednom uspjeli. Mnoge pjesme imaju tu komercijalnu notu na koju će se dobar dio publike zalijepiti, ali nema tu nekog pretjeranog šarma i toliko zanimljivih pjesama kao neki raniji albumi.

Bijesni klinci propovjednika postali su danas propovjednici ljubavi s mnogim slatkastim melodijama koje izgaraju s refrenima. To će uvijek imati svoju publiku, a ta publika će težiti sufiksu ‘teen’, a ja (kao i mnogi moji vršnjaci) starimo, pa nam takve stvari postaju sve monotonije…