Sve štima u svijetu Petea Dohertya

Malo The Libertinesi, malo Babyshamblesi, a malo i solo radovi… Tako teče život Petea Dohertya posljednjih godina.

Nakon 2009. i prvijenca “Grace/Wastelands” izdanog pod svojim imenom, Doherty je odlučio da je vrijeme za novo izdanje. Motiva i ideja je bilo na pretek, a nekako minimalistički pristup uz raznorazne orkestracije najbolje odgovaraju njemu kao solo autoru.“Hamburg Demonstrations” je Peteov odgovor na ono što ga okružuje. Kako znamo da ima mnogih problema u životu, tako je super što je dio svojeg liječenja od istih preusmjerio na glazbu, a ne na autodestruktivu kao prijašnjih godina. Tako, ako uzmemo i albume The Libertinesa i Babyshamblesa, možemo reći da je u tek malo preko tri godine izdao tri sasvim solidna albuma.Njegov glazbeni stil je poprilično raštiman, a takav je i novi album prepun čudnih i pomalo uvrnutih riffova i ritmova, ali sve zvuči kao da je nastalo zimskih večeri uz vatricu iz kamina. Mnoge pjesme su lagane i podosta melankolične, pa su im se naknadno nadodovale orkestracije, tako da dobiju na širini, ali i melodiji.Iz tog razloga, mnogima bi ovakav izričaj mogao biti dosadan jer nije uspio dostići atmosferu s prvijenca, pa pjesme lagano tonu, kako ih slušamo jednu za drugom. Tek povremeni bljeskovi razbijaju svojevrsnu monotoniju, pa bi takve pjesme mogle dobro profunkcionirati kao singlovi, dok su na albumu stopljene u spomenuto sivilo.

Dio razloga leži i u temama koje Doherty obrađuje na ovom albumu. Ima tu obračunavanja s teroristima koji su mu pokorili njegov Pariz i klub Bataclan, ima i različitih propitkivanja načina življena, odnosno kako bi bilo živjeti u nekom idealnom, u ovom slučaju i imaginarnom svijetu kakvog sam Doherty zamišlja.

Album započinje s “Kolly Kibber” koja bi u neznatno drugačijem aražmanu bila pravi killer The Libertinesa, “Birdcage” pokazuje Petea kao specifičnog interpreta, dok vrhunac albuma dolazi s pjesmom “Hell to Pay at the Gates of Heaven” posvećenom žrtvama Bataclana gdje nedvosmileno poručuje ‘Come on, boys, choose your weapon/ J-45 or AK-47?’.

Središnjica albuma potom se malo smiri i dobivamo cijeli niz prosječnijih pjesama kojima nedostaje ono nešto čime bi ih mogli proglasiti zanimljivima, da bi na kraju dobili dva bisera kojim se popravlja situacija, a to su emotivna “I Don’t Love Anyone (but You’re Not Just Anyone)” i melodijski vrlo zaigrana “The Whole World Is Our Playground“.

Peter ‘Pete’ Doherhy se zadnjih godina malo smirio što je u njegovom slučaju odlično jer je izgledao da neće doživjeti tridesetu, a eto ga u 38. godini života. Konzumacija raznih opijata mu je malo izmijenila percepciju stvarnosti i sve više boravi u svojem imaginarnom svijetu gdje sve štima, ali ponekad je i dobro osjetiti neku vrstu pozitivizna kod izvođača, iako u njegovim tekstovima i melodijama vrlo često dominira melankolija.

Nije teško zaključiti da je “Hamburg Demonstrations” daleko od nekog remek-djela, ali je sasvim solidan album koji može pružiti povremeni smiješak na licu slušatelja. S ponekim udarnim stihom pogodio je poantu, dok je ostatak sasvim solidno posložen, taman da možemo reći da je Doherty ponovno uspio i složio dobar album.