Sve ostaje na skici i jedva dovršenom pokušaju

Clawed Forehead se predstavlja kao međunarodni doom-folk-rock bend sa stalnom adresom u češkom gradu Brnu.

Bend čine petorica mladih ljudi iz Irana, Češke i Slovačke koji navodno dijele podjednaku strast prema glazbi. Formacija benda se ističe kao unikatna, a čine ju vokal, violina, dva violončela i bubnjevi, s dodatkom rijetkih gitara, frula, flauta i ostalih instrumenata.Međutim, izuzevši formaciju, bend se ničim originalnim zapravo nema podičiti. Izobilje gudača daje naznaku kompleksne izvedbe no oni su ovdje zapravo u ulozi prosječne metal ritam gitare s čestim, nerijetko naivnim, violinističkim melodijskim ispadima. Radi se o klasičnim instrumentima koji lišeni svake distorzije (najčešće) sviraju metal. Često slabašni bubnjevi povremeno i zapraše po duplom bas bubnju, no čelisti Michal Tuček i Lukaš Mareček po svojim instrumentima i dalje trzaju ‘na suho’. Stilski se ovdje radi o fuziji rocka i metala izvedenoj na pogrešnim instrumentima. U svakom slučaju, samo zato što se ovdje ne radi o distorziranim gitarama već o nedistorziranim violončelima, treći album “My Domain” ne može se uzeti kao naročito originalan poduhvat. Čak štoviše, većina dionica bi došla do većeg izražaja ukoliko bi bila odsvirana (i) na gitarama. Poneki dijelovi zbilja zazvuče poput zafrkancije.

Drugi problem Clawed Foreheada je glas vokalistice Tereze Malae koji se ističe jedva ičim vrijednim pamćenja. Uz cupkajuće folk ritmove njeni vokali zvuče kao da izlaze iz grla zaigranog dječarca, a kad se u strukturama pjesama krene pristupati nešto ozbiljnije, zazvuče poput razvodnjenog derivata Amy Lee iz Evanescencea.

Album otvara soundtrack za feštu srednjovjekovnog sela naslovljen “Shattered“. Pjesma je primjer sasvim dobre folkerijade na kakvu smo navikli kod mnogih folk metal bendova. No Clawed Forehead takav metal izvodi na ‘suhim’ violončelima čime bi se valjda trebali izdvojiti od mnoštva stilski sličnih bendova. Zvuči poput marketinškog pozicioniranja, a ne istinske ljubavi prema glazbi koju se svira.

Naslovna pjesma “My Domain” mogla bi biti obrada nepostojećeg hita Evanescencea izvedena gudačima. No ona to u svakom slučaju nije. Pjesma stilski poprilično odudara od spomenute uvodne “Shattered” te se stječe dojam kao da Clawed Forehead zapravo ne znaju što bi to točno svirali.

Naredne “Ničim“, “Sounds of Silence” te instrumental “Inferno” sasvim su dobre pjesme u kojima bend koliko toliko utemeljuje stil, izbjegava klišeje i naivne melodije. Ipak, suhoparnost čitave izvedbe lako bi mogla odbiti slušatelja od ostatka albuma.

A ostatkom, heavy metal na ištekanim violončelima ne jenjava ni najmanje. Besmislice ponajviše dolaze do izražaja na melodijski upečatljivoj “Falcon” te gudačkom instrumentalu “Harrowing” kojemu za upotpunjavanje black metal kompozicije nedostaje jedino blast beat. Zvuči kao zafrkancija, no Clawed Forehead se ovdje ne šali. Komad je podosta dinamičan, ali od cjelokupne izvedbe kao da je ostala tek skica.

Nova doza emotivnog Evanesecencea ispucana je na ugodnoj i sjetnoj “Solitude“, nakon koje u ušima zaškripi krčmarska folk veselica “Dead City“. Iako je pjesma jedna od boljih na albumu, ovakav twist graniči sa shizofrenijom.

Odjavnu špicu, “Phlegmatic State“, ukrašenu lijepim akustikama, koje podsjećaju na kultnu Priestovu baladu “Dreamer Deceiver”, podosta kvari klišejizirano ‘anđeosko’ pjevušenje Tereze Malae kojemu bi kao kontrast trebao poslužiti vokal nižih tonova Jakuba Špirika, inače bubnjara benda. No, dramatika ovakve međuigre pomalo se odsklizava u patetiku ali stvar je ipak donakle spašena kratkim središnjim energičnijim višeglasjem. Smiraj albuma sa završnim muško-ženskim šapatima vjerojatno bi bio i efektniji da se iritantno mljackanje u mikrofon uspjelo izolirati.

Trećim albumom Clawed Forehead pokazali su da u narednim godinama svog glazbenog djelovanja imaju na čemu raditi. To bi prije svega bila vještija gudačka sinteza folk metala (Ensiferum, Eluveitie…) i američkog pop metala (Evanescence), ukoliko bi to u granicama zdravog razuma uhu uopće i bilo ugodno. Ovako, uz “My Domain” takav kakav jest, sve ostaje na skici i jedva dovršenom pokušaju. Klasični instrumenti nikad nisu zvučali neozbiljnije.

Tekst: Ivan Miočić