Sve je u jednostavnosti

Trio I Am Kloot (Johnny Bramwell – vokal/gitara, Peter Jobson – bas, Andy Hargreaves – bubnjevi) dolazi iz Manchestera i ovo im je treće izdanje u šestogodišnjoj karijeri. Na albumu “Gods And Monsters” bave se posve ljudskim temama – od onih vedrih kao što su ljubav, zaljubljenost i sanjarenje, do onih još ljudskijih kao što su tuga, strah i osjećaj usamljenosti. Pohvalno je što su uspjeli uhvatiti magiju i one prave trenutke u stvaranju glazbe, bez produkcijskog uljepšavanja – kao da ih slušate uživo u nekom malom zadimljenom klubu gdje se dešava prisan odnos njih i publike (tako to i izgleda, pročitate li koncertne utiske…).

Više se oslanjaju na doživljaj koji žele postići u vama, bilo probuditi dobru staru melankoliju, ili potisnuti nju i probuditi vedrije emocije. Tehnika sviranja nikako nije u prvom planu –
muzički gledano, odsvirano je jednostavno koliko god može biti, na način da što brže prenesu poruku koju vam žele reći, a to se svakako cijeni! Sva snaga je u jednostavnosti i onim prostorima koji se samo ‘čine’ praznim.

Album otvara odlična “No Direction Home“, koja ritmički pomalo podsjeća na Coldplay. Budi se i lagani osjećaj prva tri albuma The Doorsa, točnije Kriegerovih gitara i Manzarekovih klavijatura (“Strange Without You“, “Gods And Monsters”, “An Ordinary Girl“), a “Over My Shoulder” priziva na bolje/komercijalnije dane Loua Reeda.

“Sand And Glue” ima draž Violent Femmesa, a raznolikosti albuma pridonosi i instrumentalna, istočnjački umirujuća uspavanka “Hong Kong Lullaby”. Trenutke ugode naći ćete u “The Stars Look Familiar“, “Astray” i “Avenue Of Hope“. “Dead Men’s Cigarettes” je zapravo ironična svojim plesnim ritmom (s obzirom na tematiku), a u životnu zbilju vraća vas “Coincidence“.

U globalu, album “Gods And Monsters” je jednostavan – šarmantan i zanimljiv isto toliko koliko je iskren i čudan. Nije li to danas, kraj hrpetine nametljive, upitno-kvalitetne, poluprofesionalne, ali bombastično preproducirane i neukusne rock muzike, dovoljno?!